Emiliano López i Mónica Rivera zamislili su svoj ured kao neku vrst laboratorija: mjesto gdje se eksperimentira, istražuje i raspravlja o idejama. Ipak, početni pristup njihovu radu zahtijevao bi da se ponovno prilagodi značenje te riječi, kako bi se točno definirale osobine njihove prakse. ‘Laboratorij’ je riječ koja se proširila kao label koju mnogi arhitektonski uredi istog mladog naraštaja kao López i Rivera koriste za sebe kako bi istaknuli razlike između svojega nekonceptualnog gledišta na arhitekturu i gledišta prethodnog naraštaja. U kontekstu društva koje prolazi kroz munjevite promjene zbog brzog razvitka digitalnih i informatičkih tehnologija, pojam ‘laboratorij’ prečesto se primjenjuje na pretjerana istraživanja koja na kraju ne uspijevaju premašiti fazu hipoteza i prenategnutih nagađanja o uvjetima sadašnje stvarnosti.
Za razliku od tog pristupa, pojam ‘laboratorija’ kako ga formuliraju López i Rivera – što dokazuju njihovi izgrađeni radovi – mora se shvatiti kroz parametre istraživanja. On također proizlazi iz njihove jasne svijesti o činjenici da arhitektov zadatak danas znači da se neprestano i u pokretu uči o tome kako da se dosljedno intervenira u ovu stvarnost koja prolazi kroz duboke i brze procese razvitka i promjena na svim razinama. Način na koji López i Rivera stvaraju arhitekturu poručuje da je to rad koji se mora formulirati kroz realističku viziju stvarnosti, oslobođenu bilo kakve opsjednutosti formom, stilom ili konceptom. Moglo bi se reći da je taj stav posljedica postupka revizije i tumačenja osnovnih načela koja promiču modernisti u skladu s današnjim okolnostima, kako bi se stvorila arhitektura koja želi prvenstveno biti okrenuta pojedinačnoj i društvenoj dobrobiti.
López i Rivera čvrsto su ukorijenjeni u zdrav razum koji ih nužno vodi istraživanju kako bi stvarali arhitekturu blage ljepote i pristupačna lirizma, odbijajući sve vrste nedosljednosti koje bi pretvorile građevine i pojedince u radikalno suprotstavljene entitete.
Njihov način rada izrazito se zasniva na točnosti s kojom projektiraju i grade svaki objekt, kao i na iskrenu senzibilitetu koji kao da instinktivno nastoji steći onaj talent kojem su se Smithsoni divili kod Le Corbusiera: sposobnost da se potreba preobrazi u užitak korištenja. Taj popis ‘malih užitaka života’ koji su Smithsoni sastavili još 1957., kad su razmišljali o preobrazbama oblika i prostora modernih kuća, neizbježno nam opet pada na pamet kod projekata dvojca López-Rivera, kao što je njihova kuća s 27 socijalnih stanova i njihov hotel Aires de Bardenas.
U prvom projektu, dosljedno tumačeći pouke Josepa Lluísa Serta i nadahnuti vernakularnom mediteranskom arhitekturom, uspjeli su ponuditi pozitivan prekid sa stereotipima i zabludama o socijalnom stanovanju pažljivom analizom potreba današnje mladeži. Istražujući kako potpuno iskoristiti potencijal svakog centimetra prostora i kako spojiti funkcionalno s ugodnim, smislili su privlačan, inovativan i djelotvoran prijedlog.
Hotel Aire de Bardenas obilježava ista suptilnost i blaga otmjenost. U ovom slučaju, nadasve je vrijedan pozornosti njihov cilj da stvore arhitekturu koja malo utječe na lokaciju i krajolik u kojem se nalazi. Intervencija dvojca López-Rivera, završena 2007., zasniva se na oblicima vernakularne gradnje u području riječne obale kojem pripada i hotel. Te građevine razvijaju se oko središnjih dvorišta kako bi imale klimatsku zaštitu. Okrenuvši leđa vjetru sjeveroistočnjaku (koji mještani zovu ‘cierzo’) i gledajući na nasad jablana na jugoistoku, središnje dvorište hotela okruženo je nizom jednostavnih i jednobojnih pravokutnih volumena koji su raštrkani kako bi se njihova pojavnost smanjila i kako bi se stvorila uzbudljiva igra svjetla i sjene. Ne zadire se u zapanjujuću mirnoću oporog krajolika, a hotelskim gostima nudi se čista, jednostavna i tiha atmosferu koja omogućava ugodno zajedništvo sa škrtom ljepotom okolnoga ruralnog krajolika. Vanjski prostori prenose oblike i boje pustinje Bardenas i okolnih plantaža i prirodnog raslinja. Vanjske su površine pokrivene lokalnom zemljom crljenicom i krupnim kamenjem nađenim na parceli.
Uredan višnjik vodi do glavne zgrade hotela, koja sadrži recepciju, glavnu dvoranu, sobu za sastanke i restoran, kao i deset soba od kojih svaka ima privatni atrij sa stablom voćke. Ostale su sobe samostojeći paviljoni s velikim prozorima što gledaju na krajolik. Sobama se pristupa po šetnici na otvorenom, koja prodire u krajolik i stvara izniman okoliš. Malo kamenje i oblutci korišteni su za vanjske i unutarnje polirane betonske podove, stvarajući dojam teraca, što podsjeća na tlo u pustinji Bardenas.
Način kako traže arhitekturu koja se želi prilagoditi kako bi slijedila načela koja čine građevine nečim što je napravljeno po mjeri i volji ljudskih bića, arhitekturu koja se želi povezati sa svim razinama svojeg konteksta kako bi doživljaj izgrađena prostora učinila ugodnim, vjerojatno se najbolje može objasniti ako pogledamo kako López i Rivera ističu jedan od sastojaka svojih otmjenih, funkcionalnih i gostoljubivih zatvorenih prostora: prozore u sobama, osmišljene kao zaštićene promatračnice koje postaju nastanjiv prostor (prikladan da postane klupa ili čak dodatni krevet) svojom pretjeranom dubinom i drvenom oblogom niše. Zbog takve geste, prozor (pažljivo smješten da spriječi izravan ulazak sunca) izgleda kao otvor koji stvara lažan dojam debljine, koja zapravo nije osobina ove lake gradnje.
López i Rivera svojom arhitekturom podsjećaju na neupitnu glavnu ulogu dobrobiti kao najvećeg dara arhitekture. Ta se arhitektura također pokazuje kao stav, kao izgrađena definicija osnovne definicije dobrobiti, kao njezin temeljni i najsloženiji aspekt: smirenost osjetila i duha. Bez napora udahnuti tu osnovnu smirenost u svakoga tko tu boravi, kako bi se odnos između svakog pojedinca i arhitekture preobrazio u doživljaj punoće, bio je čini se izazov koji leži iza cijeloga arhitektonskog projekta dvojca López-Rivera.
Ipak, možda treba naglasiti da je taj pristup bio – i da će praktički sigurno ostati – temeljna osobina arhitektonskog identiteta koji njeguju López i Rivera od samog početka. Povratak jednostavnosti i govor o bitno skladnom idealu dobrobiti sve više postaje politički korektna moda, vrlo prikladna za ova vremena ekonomske krize. Ali od osnutka njihova ureda 2001., López i Rivera rade u jakom i dubokom uvjerenju da je to iskonska dužnost arhitekture. Držeći se te obveze, postaju pouzdani predstavnici naprednog kretanja prema odgovornijoj arhitekturi koja ponovno preuzima – iz duboke i široke perspektive – društveni i ljudski model koji je nekako izblijedio zbog na objekt orijentiranih i ikoničkih tehno-postmodernističkih parada posljednjih godina. Njihov arhitektonski rad kaže nam, na savršeno razumljivu suvremenom jeziku, da se ljudsko iskustvo življenja ne smije kroz arhitekturu otupiti, nego samo pojačati.