Otvaranjem Arheološkog parka Principij, u Rijeci u veljači 2014., topografija antičkih lokaliteta istočne obale Jadrana obogaćena je spomeničkim locusom, jedinstvenim po tipu i oblikovnoj razini prezentacije. Što se tiče prvoga principija, posrijedi je arhitektonsko-urbanistički element castruma, rimskog vojnog logora ili grada, kakvi se javljaju na rimskim granicama (limites), a u Dalmaciji su očuvani tek pojedini fragmenti jedinih dvaju kastruma, Burnuma i Tiluriuma[1], ne i cjeline kao u Tarsatici. Što se tiče drugoga, zahvat je rezultat javnog natječaja i kreativnog autorskog, minuciozno razrađenog i kontrolirano provedenog koncepta.

Principij (prinicipia), vojno zapovjedništvo, upravni je i religijski centar kastruma, te ujedno njegov jedini javni prostor. Naglašen je smještajem u samom prostornom središtu, na sjecištu glavnih komunikacija: šire vie principalis (ili cardo maximus) i uže vie praetoria. Tipološki je izveden iz civilne arhitekture foruma te predstavlja simplificiranu, funkciji prilagođenu varijantu gradskog trga. Središnji mu je dio nenatkriveno, pravokutno unutarnje dvorište (square, carré), optočeno trjemovima iza kojih se redaju objekti utilitarne namjene, dok na čeonoj strani dominira reprezentativna zgrada stožera (zapovjedništva) u čijoj je središnjoj osi glavni ulaz, porta principii. Glavna je zgrada okupljala službene prostorije, od pisarnica (tabularia) i soba za okupljanje časnika (scholae) do svetišta zastava i podija (tribunala), s kojeg se zapovjednik obraćao vojsci. Na trgu su se odvijali najvažniji sastanci, vijećanja i suđenja.
 

Gradnja tarsatičkog Principija datira se u doba vladavine cara Galijena (253. – 268.), kada je Tarsatica dobila na važnosti kao strateška točka u obrani Italije, a u sljedećem, 4. stoljeću, vjerojatno je bila uključena u obrambeni sustav carstva, poznat kao Bedem Julijskih Alpa (Claustra Alpium Iuliarum). Potkraj 4. ili na početku 5. stoljeća principij je uništen, napušten i nije prenamijenjen za drugu, primjerice civilnu svrhu. Sam se grad potkraj 5. stoljeća oporavio i opstao do 800. g., kad je uništen u ime odmazde zbog ubojstva furlanskog vojvode Erika. Tek u 13. stoljeću na mjestu razorene Tarsatice osnovana je Rijeka Svetog Vida. Na ruševinama principija sljedećih stoljeća izrast će nova urbana struktura drugačijeg, znanto sitnijeg mjerila; na očuvanim perimetralnim zidovima, ali i na nekada otvorenom dijelu, grade se manje stambene kuće, a antički se sloj uništava ukopavanjem kanala i otpadnih jama.

Dobro očuvan relikt principija, rimski luk u ulici Stara vrata – izgrađen od djelomično obrađenog kamenja, posve bez veziva, visok 4,5 m, promjera 2,75 m – oduvijek je privlačio istraživače. Neko se vrijeme mislilo da je to trijumfalni slavoluk pa gradska vrata. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je Stari grad bio teško oštećen bombardiranjem, među ruševinama su se pojavili ostaci antičke arhitekture, a nakon rušenja zgrada uz crkvu sv. Fabijana i Sebastijana, 1955., i zidovi zapadnog perimetra principija. Istraživanja 1979. potvrdila su da rimski luk pripada glavnom ulazu u principij; arheološki i konzervatorski radovi na Trgu pod kaštelom, 1995., iznijeli su izvrsno sačuvane, 5 m visoke zidove, a zaštitna arheološka istraživanja na Trgu Julija Klovića, 2004., u osi vrata principija, ostatke antičkog popločenja. Novim istraživanjima, povjerenim 2007. Hrvatskom restauratorskom zavodu, obuhvaćena je cijela površina koja nije pokrivena postojećim zgradama ili komunikacijama; ukupno 488 m², što je otprilike četvrtina površine kompleksa. Iskopan je velik dio kamenom popločanog dvorišta, dio bočnog dvorišta sa stubištem, četiri bočne prostorije s kamenim pragovima te monumentalno kameno lice zgrade zapovjedništva sa stubama. Nalazi se potpuno uklapaju u prezentne fragmente; monumentalna glavna vrata s velikim kamenim lukom, zapadni i sjeverni perimetralni zid sklopa. Podaci dobiveni tim, a i prethodnim istraživanjima, omogućili su približnu rekonstrukciju tlocrta i možebitnog izgleda principija. Rezultati istraživanja predstavljeni su javnosti 2009., izložbom Tarsatički principij – kasno antičko vojno zapovjedništvo i istoimenom znanstvenom monografijom, s prilozima šestnaestoro znanstvenika i opsežnom slikovnom dokumentacijom.

Prethodne, 2008. godine, bio je raspisan javni natječaj za arhitektonsku prezentaciju i uređenje principija. Nenad Fabijanić dobio je prvu nagradu za idejno rješenje, na temelju kojega mu je povjeren izvedbeni projekt. Realizacija je počela 2013. i završena je početkom 2014., kako je već navedeno. Ukupni troškovi, od arheološkog istraživanja do uređenja arheološkog parka, iznose više od petnaest milijuna kuna, dok je Ministarstvo kulture rh za njega izdvojilo 150 000 kuna. Grad Rijeka sustavno ulaže u uređenje Staroga grada, pa je je dosad uređen niz trgova i ulica, gdje su, kad god postoje, prezentirani raniji slojevi, a u pravilu obnovljeni i restaurirani arhitektonski spomenici. Tim programom Grad Rijeka predstavlja važan dio svoje starije urbane baštine, dok s druge strane ulaže napore za rehabilitaciju svoje podjednako velike industrijske baštine. Principij pripada većim i važnijim projektima, koji povijesnoj urbanoj jezgri Rijeke dodaje novi identitetski punkt.
 

Arhitekt Nenad Fabijanić u svojoj se dosadašnjoj karijeri više puta suočio s povijesnom sredinom hrvatskih jadranskih gradova, bilo da je riječ o antičkoj, srednjovjekovnoj ili renesansnoj baštini, arheološkim lokalitetima ili javnim prostorima, od trgova do riva. Realizacijama se potvrdio kao istančani stvaralac, koji poznaje i respektira baštinu, ali se legitimira beskompromisno suvremenim izrazom. Drugim riječima, kreativno intervenira u povijesnu sredinu i spomeničke vrijednosti, ne zazirući od kontrasta i ispitivanja granica. U riječkom Starom gradu suočio se sa specifičnom situacijom: on je, naime, zbog teških gubitaka izvorne povijesne urbane supstance u Drugom svjetskom ratu, a poslije njega, u procesu obnove, interpolacijama, dobio hibridni karakter. Taj spoj povijesnoga i modernoga u povijesnoj jezgri osobito se nezgrapno očituje na arealu Principija, u koji je s Trga Julija Klovića poput klina zadrla višekatnica, poslovna zgrada Jadroagenta, građena od 1977. do 1983. I ne samo to: u njezinu su podrumu zabetonirane rimske žitnice, a s istočne strane zgrada je konstruktivno ugrozila Stara vrata, glavni ulaz u principij i onemogućila njegovu prezentaciju. Taj objekt morfološki i dimenzijama oličava pristup obnovi 1960-ih i 1970-ih i tadašnje poimanje kontekstualnosti, u ime kojega se novo razraslo u sitnom starom tkivu i mjestimice ga izjelo. No on je datost s kojom se mora računati, koliko god se spontano javlja misao da bi ga bilo dobro ukloniti, što se u nekim europskim povijesnim sredinama i zbiva[2].

Sa sjeveroistočne strane i na samom rubu areala, na antički je pak pločnik zasjela nevelika supstandardna stambena kuća, onemogućivši njegovu prezentaciju. Ta kuća ostatak je niza kuća srušenih zbog dotrajalosti u ulici Pod voltun, dograđena je i posve pregrađena 1929.; na arheološki je lokalitet orijentirana slijepim zabatnim zidom, nema nikakvih stilsko-morfoloških obilježja, napuštena je, oronula i ruševna. Ukratko: nema arhitektonske vrijednosti. Stoga je prema propozicijama natječajnog programa projektantima ostavljeno na volju da je uklone – što su svi listom i učinili. Fabijanić je na njezinu mjestu predložio laganu metalnu strehu, paviljon ili šator, u kojem bi bila prikazana maketa principija. Naknadno, pošto je projektiranje uznapredovalo, a projekt prošao provjeru Hrvatskog kulturnog vijeća za kulturna dobra, Konzervatorski odjel u Rijeci usprotivio se rušenju upitne kuće, s argumentacijom da je posrijedi kulturno dobro sa svjedočanstvima intervencija ranijih razdoblja, koja se razabiru u strukturi zida i fragmentima, među kojima su istaknuti otpadna jama, uklesana u matičnoj stijeni i dio stubišta u podrumu zgrade. Premalo za kvalifikaciju kulturno dobro, prema Fabijaniću, koji se upustio u dugotrajnu polemiku s konzervatorima. Svoju je argumentaciju zasnovao na odrješitom stavu: Naš je cilj rekonstrukcija najstarijeg urbanističkog sloja i rimskih arhitektonskih struktura. Ma što se našlo na tom mjestu, ne može biti važnije i vrjednije od antike. Na izravno pitanje, po čemu je upitna kuća kulturno dobro i tvrdnju da se dokumentarna svojstva tragova prošlosti zamjenjuju s kulturnom ili umjetničkom vrijednošću, Fabijanić nije dobio odgovor, ali su mu propisane detaljne upute za rekonstrukciju upitne kuće. Odgovor nije dobio ni na reakciju na taj diktat, ustvrdivši da se kuća u bivšem nizu pretvara u soliterni objekt na rubu principija, a bit će novogradnja i hibrid.
 

U obrani svoje vizije principija, Fabijanić je dotaknuo vruću temu odnosa konzervatora i arhitekata, koja se usijava gotovo svakom intervencijom u spomeničku sredinu. Nerijetko, naime, konzervatori zahtijevanim postupcima više demonstraju određeni stav, nego razumijevanje singularnosti mjesta, ambijenata ili objekta na kojima se intervenira. Rigidnost konzervatora zasnovana je često na zastarjelim steoreotipima, a zapaža se u svim sredinama, od Zagreba do Dubrovnika, od Slavonije do Istre. Ona ne proizvodi najbolje rezultate, a zacijelo koči kreativnost, kakvoj se divimo u obnovi europskih povijesnih gradova. Umjesto dijaloga između čuvara baštine i nositelja inovacije, što arhitekti po prirodi posla jesu, postoji samo i jedino autoritarni, generalni i apriorni stav, a restrikcija je dominatni pristup.

Pitanje sporne kuće nije riješeno, ona je na zahtjev konzervatora bila statički zaštićena dok se gradilo. Fabijanić je, u ime kompromisa, umjesto upitne kvazirekonstrukcije, čak ponudio projekt novoga objekta, kojim bi se naznačile dimenzije i forma postojeće zgradice, od koje bi se sačuvao stražnji zid kao kulisa, dok bi joj funkcija bila slična prvotno predloženoj nadstrešnici. Sudbina skelama obložene kuće do daljnjega ostaje otvorena. Otvoreno ostaje i pitanje, ne bi li se moglo otvoriti dvorište stambene kuće istočno od Starih vrata, gdje postoje ostaci principija, i time zaokružiti prezentaciju.

No bez obzira na te neriješene probleme, arheološki park ili javni trg Principij, pripada Fabijanićevim najboljim ostvarenjima, kojima demonstrira najpomnije studiranje povijesne sredine, formalnih, simboličkih i urbanističkih karakteristika njezinih pojedinih dijelova. I Principij obilježava fina ravnoteža između staroga i novoga, funkcionalnoga i simboličnoga, što je uopće svojstveno njegovu pristupu. Novo se u pravilu izražava suzdržanošću, gotovo asketizmom, s ciljem isticanja i valorizacije onoga što se štiti, što je smisao zahvata i uopće misije rehabilitacije baštinjenoga. Kao mnogi njegovi kolege u Europi i svijetu, Fabijanić smatra i pokazuje da upravo u dijalogu s povijesnim i zatečenim vrijednostima može izbiti osobita i individualna kvaliteta. Principij je novost, koja se zakratko već potvrdila kao vrijednost i locus u urbanoj slici Rijeke.
 

Koncept je zasnovan najprije na ideji isticanja arheološkog areala učvršćenjem njegovih rubova, svojevrsnim uokvirenjem, kako bi se usred postojećeg tkiva predstavio kao homogena cjelina ili – nova individualnost. Nadalje, na težnji otvaranja i oblikovanja prilaza, što znači: uspostavljanja ravnog izvornog ulaza s istoka kroz monumentalna stara vrata, te drugoga, duž zapadne granice do crkve sv. Fabijana i Sebastijana, koji treba svladati uspon, otjelovljen i dvjema glavnim razinama prinicipija. S time je povezano i utvrđivanje točaka s kojih se nude najzanimljivije vizure, odnosno, doživljaj lokaliteta, ponajprije iz visokih pozicija, uz navedenu crkvu sv. Fabijana i Sebastijana i s ulice Pod voltun. Već iskušani princip – razlikovanje povijesnih slojeva i izgrađenih elemenata, njihovih materijala i obrade –Fabijanić potvrđuje i ovdje. U arheološkoj zoni, popločanoj masivnim kamenim pločama većega formata, ne rabi kamen, ni ne ponavlja raster. Prilazi i stube obloženi su svijetlim, sitnozrnatim kulirom, a druge pješačke komunikacije manjim kamenim kockama, u drugom tipu rastera i modula, ovisno o nagibu pješačkih ploha. Umjesto uobičajenog granita u većini pješačkih zona, ovdje dominira svijetli istarski kirmenjak, popularan nekad u Venetu – u dvije do tri nijanse. Ukratko: izbor i uporaba materijala uvjetovani su mjestom, a struktura i tekstura namjenom. Svi materijali: kamen, opeka, teraco, mozaik, žbuka i sve boje, dovode se u dijalog, s time da se izvornim fragmentima dopušta da budu najglasniji. Načelno, kao i drugdje, Fabijanić novo uvijek odvaja od staroga, naglašavajući opreke između materijala i njihove obrade, uglavnom masivnog i robusnog starih struktura, i tankog, istanjenog novoga, poglavito metala i stakla, koji osiguravaju prozračnost i eleganciju.

Arheološki park najbolje se može sagledati svisoka iz ulice Pod voltun, s ograde proširene u malu esplanadu, odakle se pruža pogled na restituiranu plohu trga, na konzervirane strukture i oblike, sve što je ostalo od principija. Drugačiji doživljaj pruža postupni uspon širokom rampom, takoreći stubištem, koje vodi do vidikovca-terase, konzolno izvučene u nastavku nekada slijepe uličice duž crkve sv. Fabijana i Sebastijana, na samom obodu lokaliteta. Taj je uzlaz odvojen od susjedstva ogradom od vitkih, gusto postavljenih visokih bijelih gredica, koja omogućava pogled na teksturu perimetralnog zida principija. Uz taj ulaz Fabijanić je našao mjesto za zelenu površinu, na kojoj su zasađena tri čempresa. Mrkozelene vertikale diskretno simboliziraju memorijal; to su autohtone biljke podneblja koje rube ceste, obilježavaju groblja i upućuju na dugo trajanje, o kojem svjedoči i principij. Čitav ambijent blješti bjelinom: bijeli je kamen, bijeli je cement, bijeli je kulir, bijele su podne plohe i ograde. Noću, kad se upali iluminacija, mogući su najrazličitiji efekti, što će pokazati scenska zbivanja i različite priredbe koje se očekuju na Principiju, a moći će se pratiti sa svih strana, a i na samoj središnjoj plohi. No opseg mogućnosti tek će se ispitati. Kako bilo, Principij pruža izazove kao nova, ponuđena, javna i kulturna scena.