O liniji, rukom nacrtanoj

napisao Jurij Kobe

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Umjetnost ne reproducira to što vidimo, nego nam tek – to čini vidljivim…

 

U tom citatu znameniti umjetnik švicarskog podrijetla Paul Klee govori dakako o svom slikarstvu, no tvrdnja zapravo vrijedi za svako prevođenje realnog svijeta, odnosno u našem slučaju prostorne realnosti, u neki medij koji prenosi poruke o ovom svijetu. Nositelj te poruke može biti ili pisana riječ, fotografska ili filmska kamera – sa svim danas tako razvijenim mogućnostima naknadne obrade, ili pak crtež na papiru odnosno koloristička prezentacija. Svaka od tih tehnika prijenosa poruke zahtijeva određene razine misaone aktivnosti, vrlo različite, a konačni rezultat uvijek predstavlja prije svega osobnu pripovijest osobe koja poruku posreduje.

 

Ovaj put govorimo o liniji nacrtanoj rukom i njenom odnosu prema liniji nacrtanoj računalom. Sve češće se naime ponavlja tvrdnja da računalo crta umjesto nas, a često imamo dojam kako ponavljane riječi postupno postaju istinite. Ponavlja se kako je računalo točnije, brže, spretnije… Te su tvrdnje u ponečemu istinite, no ipak u ponečemu…
 

Tim razmišljanjima htio bih upozoriti na važnost crteža u arhitekturi. Dakako svrha mog teksta nikako nije apel u smislu nadomještanja crteža računalom onim izvedenim rapidografom, nego predstavlja poziv na razmišljanje o tome što crtež rukom nosi u sebi! Gospođa Martha Kohen iz Arhitektonske škole Sveučilišta na Floridi potakla me da svoja letimična, glasna razmišljanja pretočim u tekst. S druge strane bile su to i prilike koje uočavamo na različitim europskim sveučilištima u procesu aktualnoga bolonjskog ‘zbližavanja’. A onda, dakako, tu je i listanje suvremenih arhitektonskih časopisa.

 

Koliko li je već toga napisano o mogućnostima koje nam pruža računalo! Naravno, oslobađa nas konstruiranja kompliciranih zadaća nacrtne geometrije, pomoću jednostavnih programa šećemo po na brzinu nacrtanim trodimenzionalnim modelima, koje potom možemo obojiti pigmentima, opremiti materijalima, svjetlošću, odrazima…

 

Pritom gotovo zaboravljamo da je za prvu odluku o tome što i kakvo će biti to što predočujemo ipak važna ruka, vođena određenom glavom, mislima…

 

Juhani Pallasmaa govori u svom eseju The Eyes of the Skin upravo o tome: ‘Obično promatramo računalo prije svega kao dobrodošli pronalazak, koji oslobađa ljudsku fantaziju i omogućuje učinkovitost pri projektiranju. Pri tome bih htio izraziti svoje ozbiljne dvojbe, barem u pogledu njegove današnje uloge u procesu planiranja. Kompjutorski crtež teži plošnosti u odnosu prema našoj višeslojnoj osjetljivosti, usporednoj i istovremenoj sposobnosti imaginacije tako da obrće proces projektiranja u pasivnu vizualnu manipulaciju, u avanturu mrežnice. Računalo uspostavlja distancu između stvaratelja i objekta, dok crtež (rukom) upravo poput modela omogućuje projektantu haptički kontakt s objektom ili prostorom. U našoj imaginaciji istovremeno objekt držimo i u ruci i u glavi, a njegova fizička slika oblikovana je u našem tijelu. Istovremeno smo unutar i izvan tog objekta. Kreativni rad zahtijeva tjelesnu i mentalnu identifikaciju, empatiju i suosjećanje.’

 

Mnogi autori naglašavaju kako smo mi ljudi koliko povijesna, toliko i biološka bića. Povezanost misli, dakle razuma i ruke odnosno akcije, odvija se na više razina – od svjesnih do podsvjesnih. Još uvijek ne znamo koliko su brojne uzajamne reakcije koje uopće ne prolaze kroz svijest. Odnos između crtanja rukom i crtanja računalom mogli bismo usporediti s razlikom između slobodnoga govora i čitanja unaprijed napisanog teksta. Tu nije riječ samo o različitom doživljavanju istog sadržaja, nego se daleko više radi o drugačijem kontaktu između onoga koji govori i onoga koji sluša. Napisani govor ostaje takav kakav je zapisan, okončano je djelo. Čitanje je na neki način ponavljanje istoga, nečega što je već postojalo…
 

Pri slobodnom govoru oblikujemo izrečene riječi još itijekom izgovaranja, iako smo misao koju želimo izraziti već unaprijed pripremili. Appetito viene mangiando! Svoj govor modificiramo u skladu s atmosferom koja vlada, ili ga preciziramo u odnosu na aspekte na koje dotada još nismo pomišljali. Uvijek postoji mogućnost da se barem odabere bolji put, ako se već smjer pripovijesti posve ne obrne!

 

Mogli bismo u tom smislu povući paralelu s razmišljanjem o crtežu napravljenom rukom. Postoji sličnost s prostoručnim crtežom kao i s posve tehničkom stranom ručnog projektiranja. Crtanju rukom je također imanentno određivanje mjera na nacrtu. Svjedočimo određenom integralnom procesu: najprije linija, obris – tu naš potez crte rukom slijedi tijek misli, reagira na svaku njihovu promjenu, dakle to je proces koji omogućuje daleko više rješenja, bira rješenje do kraja procesa povlačenja linije. A potom dolazi kotiranje, opremanje nacrta mjerama: u procesu ručnog risanja nacrta kotiranje je njegov integralni dio – mjera je postavljena tamo gdje je u bitnom smislu potrebna, naime pripada samom objektu u koji smo se crtanjem postavili, kako to kaže Pallasmaa. Tu je na djelu, a da toga nismo svjesni, proces reduciranja na nužno potrebno, dakle proces potrebne apstrakcije, koji je u velikoj mjeri posve podsvjestan! Konačna svrha je ipak prenošenje zamisli, nacrta koji nosi zamisao i nešto je posve egzaktno – na grubo gradilište gdje nikada ne vlada takva preciznost kao na crtežu, pa ipak ima slične zakonitosti. Pratimo li proces na gradilištu, pokazuje se naime sasvim jasno koja je ispisana mjera na nacrtu važna, a koja nije. Pritom uopće ne govorimo o često nepotrebnim mjerama, koje se pri crtanju računalom prikradaju u planove, o manjkavostima na koje moramo posebno pomišljati, o posljedicama mogućnosti copy-pastea, što zahtijeva posebnu prisutnost duha.

 

Kada prostor crtamo rukom, crtamo ono što svjesno znamo i ono što je u našoj podsvijesti povezano s njim, pa tako istovremeno projiciramo u crtež naše želje koje se javljaju pri crtanju. Suprotno tome, pomoću računala crtamo samo prošlost, to što je već bilo zamišljeno ili čak domišljeno, projektirano do kraja (govorimo već napisani govor). Tako propuštamo sve usputne asocijacije, dvojbe, također nesvjesna iznenadna nadahnuća… Ostaje nam tek pogled na dogotovljenu sliku, promišljanje je tek naknadno, nakon što smo mnogo toga (čega dakako nismo svjesni!) već zaboravili.
 

Richard Sennet u svojoj knjizi The Craftsman (Yale University Press, New Haven, London, 2008.) govori između ostalog upravo i o pojavama i neprilikama koje su bile povodom ovog teksta. Spominje činjenicu da pri spoznavanju terena crtežom prostor shvaćamo neposredno, mogli bismo kazati analogno, bez ikakve potrebe preračunavanja; pomoću računala ga određujemo digitalno, treba nam posredna misaona operacija, naime brojevi kao takvi nam ništa ne predstavljaju. On govori o problemu osjećaja za mjerilo koji se postavlja pri crtanju računalom. Upozorava na osjećaj za materijal, koji pri crtanju rukom direktno, takoreći nesvjesno prenosimo u crtež, naime osjet dodirivanja materijala nam je poznat! Dakako, spomenuti autor ne može zanemariti predeterminiranosti kompjutorskog crteža, koji ne otežava samo čitanje nacrta, nego i zbog bezbrojnih detalja ograničava stvaralačka rješenja kako pri razradi samog projekta, tako i pri njegovoj implementaciji.

 

Piše o tome da je u slučaju razdvojenosti ruke i glave – glava ta koja trpi, te o tome kako je govorena riječ u vezi bilo kakvog naputka učinkovitija od napisane upute. A već je Kant govorio o tome kako ruka zapravo predstavlja prozor u mozak! Citira Charlesa Bella, koji u svojoj knjizi The Hand, koju je objavio daleke 1833. godine, govori o tome da svijest dobiva istinitiju interpretaciju dodirom nego pogledom! Upravo o tome govori Juhani Pallasmaa u svojoj knjizi Oči kože. A mislim da je tu najvažnije da upozorava na činjenicu kako se i mozak zbog rada ruku razvio i povećao! Kao i obratno. Jesmo li u dovoljnoj mjeri svjesni te povezanosti?

 

Carlo Scarpa je kao profesor preporučivao studentima da crtaju tvrdom olovkom po mekom papiru(!)… Odbačena linija, koju vidimo manje odlučno nacrtanu ispod one odlučnije narisane, popravljene i konačne, a i također kada ju se izbrisanu razabire kao brazdu na papiru, bitno doprinosi utemeljenosti i iskazu konačne linije. Govori nam o tome kako se kretalo razmišljanje o temi koju je oblikovao konačni rezultat. Daje tom rezultatu dubinu i na neki način ostavlja otvorenima mogućnosti promišljanja kasnijih mogućih dopuna.

 

Linija je toliko povezana s takozvanim diskurzivnim razmišljanjem pojedinca, koliko je također i u najužoj vezi s intuitivnim procesom mišljenja, dakle onim segmentom razmišljanja koji ne pratimo neposredno svjesno, ali koji ima bitni udio u našim reakcijama. Kada crtamo rukom, skiciramo na novom listu, već se tu pojavljuje određeni svijet (priroda u koju bi naša intervencija trebala zahvatiti, zgrada, prostor za koji bi se u projektu vezali), nehotice pratimo to što obrađujemo – kuća ima osi, prostor izvjesne sekvence… novo koje želimo dodati (kući ili prostoru) u našim linijama isprva nehotice osluškuje unutarnji ritam onoga na što smo naišli. Još prije no što počnemo posve analitički razmatrati zatečeno, ulazimo u taj novi svijet, postajemo dio toga novog svijeta!
 

Linija može biti profinjena, izbrušena, profesionalna, verzirana, a može biti i jednostavna, na prvi pogled krivudava, nezgrapna, pa ipak ubrzo opažamo da je njena pripovijest, njena snaga zapravo negdje izvan nje same. Njena pripovijest je vrlo slojevita. Kažemo da ta crta ‘sjedi’. U zbilji ta ista linija govori o svemu onome što stoji iza nje, govori o misli koja ju je vodila, ili bolje, pokazuje nam kako se ta misao (iz)oblikovala…

 

Nastajanje, rađanje linije mogli bismo usporediti s onim što se krije u odlomku teksta Izgubljeni u zbilji kozmosa, koji je napisao Niko Jež kao predgovor romanu Kozmos Witolda Gombrowicza:  ‘(…) nije to obični roman koji pripovijeda priču, nego je to roman o tome kako priča nastaje, kako se stvara njena istinitost. Iz različitih autorovih izjava možemo zaključiti da nastaje uvijek iznova pri ponavljanju određenih slučajno otkrivenih i osvijetljenih motiva koji se asocijativno povezuju sa srodnim motivima. Osnovna fabula oblikuje se u procesu pripovijedanja, nastaje iz određenih odnosa, sličnosti, usporednih pozicija. Pripovjedni proces dakle traži načela uređenosti zbilje, njene hijerarhije značenja (…)'

Linija je nositelj još nečega: nositelj je osobnosti, osobnog iskaza. Svatko ima (nosi) liniju u sebi. Kada će ta crta biti nacrtana, ovisno je dakako samo o onome kojemu je suđeno da tu liniju i povuče. Takvu crtu ne može povući nitko drugi. Ta je crta rukopis prije svega jedne određene osobe. Poput otiska prsta govori upravo o toj osobi. Kroz nju razaznajemo glas, boju kože, žar… upravo te osobe. Odricanjem uloge i vrijednosti te linije odreći ćemo se njenoga cijelog bogatstva. Nije tu riječ samo o nekom obilju kojeg se odričemo. Tim slojevima linije nastaje nacrt!
 

Individualnost crteža rukom napokon govori i o osobnoj noti arhitektonskog oblikovanja pojedinog autora.

 

Proračunat i suzdržan, reduciran do minimuma, naizgled gotovo nezgrapni crtež Adolfa Loosa govori kroz autorovu arhitekturu o zgusnutosti i do krajnosti provedenom iskorištavanju prostora, bez ostatka, svaki eventualni višak jednog volumena već prelazi u drugi ambijent…

 

Vehementni izrazito slikarski potez Le Corbusierova crteža zrcali se u zamasima njegovih formi i volumena te za njega tako izrazitom hvatanju svjetlosti u chiaro-scuru njegove arhitekture.

 

Istraživački grafizmi nacrta Carla Scarpe zrcale se dakako u njegovoj arhitekturi, karakteriziranoj izrazito raslojenim plohama, koje se superponirane projiciraju jedna na drugu.

 

Jasni početni potezi u crtežu Edvarda Ravnikara, koji se u međusobnoj igri nikada ne zaključuju, možda su u najboljem slučaju određena njihova sjecišta, odražavaju razmišljanje i koncept, mogli bismo reći, sustav komponiranja pri kojem je konačno rješenje uvijek otvoreno, prepušteno vremenskom kretanju, pogodno za promjene i dodatke. Taj karakter crteža pratimo od plana urbanističkog mjerila, koji u realizaciji rezultira blagim srastanjem s okolišem, do detalja tako karakterističnih otvorenih završetaka njegove arhitekture.

 

Djetinje jednostavan i koncentrirani crtež škole tandema Sejima-Nishizawa i njihovih učenika (Ishigami…), koji zrači nježnošću, suzdržanošću ali dakako i apstrakcijom zena, velikoga misaonog poleta u tradiciji japanske kaligrafije i crteža, nalazi odjek u njihovoj arhitekturi… Takve bismo primjere mogli nabrajati u nedogled…

 

Sličnosti ćemo zateći i u svakoj drugoj grani umjetnosti. Nipošto tehnika nije ta kojom se gradi umjetničko djelo. Glenn Gould je na pitanje zašto kao vrhunski pijanist nikada ne svira vrhunskog skladatelja za glasovir Chopina odgovorio, dakako na njemu svojstven vehementan način, da mu nije važna savršena tehnika, koju je moguće izvesti na glazbalu, nego da svira one skladatelje koji glazbom žele iskazati nešto više!
 

Ili Brane Kovič govori o vrhunskoj fotografiji, mediju za koji se kaže da ne može lagati, u članku Kraljevstvo mrtvih priroda (o fotografiji Borisa Gaberščika, ORIS 57/2009.): ‘Paradoks fotografije se u zbilji pokazuje onkraj fotografove vještine iza kemijskih reakcija i znanja koje je potrebno da se te reakcije odvijaju pravilno, da dovedu do željenog rezultata. Fotograf, doduše, vidi stvar, motiv ili aranžman koji je odlučio snimiti, ali je upravo kao apsolutni vidjelac obavezan sljepilu – likove koje gleda kroz objektiv ne može vidjeti u njihovu materijalnom utjelovljenju, u plošnosti njihova crno-bijelog ili toniranog snimka. Zato je pri nastajanja fotografije toliko učinkovitija autorova sposobnost stvaranja mentalnih slika iza kojih stoje osobne priče, sjećanja i doživljaji…’

 

Čitam suvremene portugalske tekstove o arhitekturi te ih uspoređujem s brojnim tekstovima na drugim jezicima koji se pojavljuju u današnjim časopisima… Naime, samo se rijetki časopisi znaju suprotstaviti poplavi suvremene arhitekture koja iz dana u dan donosi nove oblike, umotvorine, koje dakako uspijeva nacrtati samo računalo. Uz te prezentacije javlja se dakako i poplava kompliciranih objašnjenja i izraza, koji moraju opisivati komplicirane strukture. No, istini za volju, često ti tekstovi i nisu posebno dugački, naime govore o arhitekturi koja je građena (koncipirana) prije svega za komunikaciju s vlastitim imidžom. Tlocrti i presjeci tih prezentacija često nisu (više) važni pa stoga svojom nazočnošću ne ometaju publiciranje.

 

Ta činjenica nosi u sebi opasnost donošenja općenitih (presuda) sudova, koji dakako nikada nisu na mjestu. Suviše se brzo nameće zaključak koji nalikuje porivima za razbijanje industrijskih strojeva osumnjičenih da su bili uzrokom bijede radničke klase u 18. stoljeću. Kao da nas je pronalazak crtanja računalom iznenadio, iako je (kod nas) u općoj uporabi već nekih 20 godina! Riječ je samo o tome da se uspije naći pravo mjesto crtežu nacrtanom rukom i onom izvedenom računalom sa svim njegovim mogućnostima.

 

Ranije spomenuti tekstovi, koji dolaze s krajnjega europskog zapada, izraženi su iznimno jednostavnim riječima i rečenicama. A ipak govore o vrhuncima koje danas postiže svjetska arhitektura! Domišljeni su rukom. Za prenošenje na gradilište (pa i za objavljivanje!) iscrtani su računalom…

 

Vratimo se pobudama za ova razmišljanja: uz poticaj profesorice Sveučilišta na Floridi, tu je i činjenica da se danas pred nas postavlja ozbiljna zadaća promišljanja značenja individualnosti, ne samo na europskim arhitektonskim školama, koje danas neki tako jako nastoje zbližavati i izjednačavati, nego također u arhitekturi općenito.