Svi su roditelji lijeni. Djeca misle da su lijeni učiniti nešto samo za njih, pa se ljute. Ali, lijeni su oni učiniti nešto i za sebe, pa ih zapravo treba žaliti.

Bilo kako bilo, Andrej Ivić je danima, tjednima uzalud molio da ga odvedu u “stari, dobri vrtić” na drugi kraj grada, u Folnegovićevo. Sa sedam godina, dakako, nije znao voziti ništa osim tricikla, a sam nije smio otići ni do dućana. Njegovi starci nisu imali vremena poslijepodne kad su spavali, niti navečer kad su gledali televiziju. Pa ipak, poslije dugotrajnog nagovaranja i natezanja, najprije se smekšalo majčinsko srce, pa su onda njih dvoje nagovarali tatu da kao jedini vozač u obitelji sjedne za volan “stojadina” i izgubi petnaest minuta na odlazak do džamije i još petnaest za povratak kući.