ORIS: Vaši su umjetnički projekti od samog početka povezani s iskustvom prostora i vremena. Započnimo razgovor tako da nam kažete nešto o svom velikom zanimanju za “nedavnu prošlost” tijekom šezdesetih, te za povezanost između, s jedne strane  glazbe, a s druge strane prostora, arhitekture i umjetnosti.

Graham: U redu. I Terry Riley i kasnije Steve Reich1 povezali su vremenski odmak i “nedavnu prošlost” da bi stvarali glazbu. To je vrlo slično povratnom vremenu. Drugim riječima, to je vrijeme “unutar vlastitog sjećanja” koje se istovremeno vraća i tako postaje osjećajem produženog sadašnjeg trenutka. Možda je to analogno osjećajima nakon uživanja marihuane. Zanimalo me je rasvijetliti ideje o neposrednoj prošlosti iz šezdestih godina, kad se sve odbacivalo. Prozna umjetnost šezdesetih bila je umjetnost objekta. Više sam se zainteresirao za objektivnost gledatelja nego za sam objekt i to sam otkrio u glazbi. Ali sam jednako bio zainteresiran i za ideju “nedavne prošlosti” Waltera Benjamina.