Split, referentni primjer urbane vitalnosti, danas se nažalost često ističe kao primjer regresivnosti, kao prostor u kojem se modernost ‘protjeruje iz grada’. Iako je aktualna gradska uprava evidentno diletantska i po svjetonazoru feudalna, o regresivnim procesima i nuspojavama modernizacija svjedoče substandardne prigradske četvrti, kakofonija vizualnog okoliša te neriješeni infrastrukturni i komunalni problemi stari de­setljećima…

No, više je arhitektonskih i urbanističkih zahvata u Splitu na plodan način dovelo modernu kulturu u urbano tkivo grada što se ne odnosi (samo) na arhitektonski jezik i nova mjerila modernističkih četvrti, nego još više na dinamike grada i suvremene načine boravljenja i razmišljanja o prostoru. Takvi znakovi modernosti su Prokurative, Bačvice, stambene zgrade Ive Radića i drugih, Poljud, sve one teme koje su aktualna i svježa iskustva modernista dovodila u taj povijes­ni grad... Danas napredne i kritičke modele urbanog razvoja u Splitu teško pronalazimo u aktualnoj gradnji. Čak i u boljim situacijama riječ je o preslagivanju već poznatih obrazaca, a masa novo izgrađenog okoliša ne uspostavlja nikakav odnos ni prema kontekstima, ni prema suvremenim kulturnim kre­tanjima.

U potrazi za radikalnim kon­ceptual­nim pomacima potrebno je usmjeriti pogled prema dvije arhitektonske recikla­že koje uvode nove oblike moderne kulture u splitski milje, a da su pri tome sasvim u duhu urbane tradicije Splita, čije je povijesno središte dobro poznati primjer urbane re­generacije. Jedan takav primjer je postupna kolonizacija Doma mladih u kojem se kolektivnim radom splitskog ogranka Platforme 9.81 i vrlo heterogenih aktera socijalnog i kulturnog života u fazama preoblikuju napušteni betonski mastodont, relikt nedovršene i odozgo diktirane socijalističke mo­der­nizacije. Drugi je primjer ‘dizajnerski hostel’ Golly+Bossy koji u srce gra­da unosi suvremenu kulturu, kritički se odnosi prema banalnom shvaćanju toliko željenoga ‘elitnog turizma’ i već se upisao u mapu splitskih urbanih dinamika. Ta dva projekta korisno je razmatrati komplementarno.

Na ovom mjestu dozvolimo si kratku digresiju o samom pojmu modernosti, onako kako je mo­žemo razumjeti danas. U završnom poglavlju znamenite knjige All That is Solid Melts into the Air (prema lokalnom prijevodu ‘Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim’) američki teoretičar Marshall Berman u pojedinim istak­nutim umjetničkim i socijalnim praksama kasnog modernizma raspoznaje produktivnu dijalektiku postojećih i nadolazećih oblika kulture, koja je ujedno i temelj modernosti (Berman odriče legitimitet pojmu postmodernizma). Berman koristi naslov znamenitog albuma Boba Dylana Bringing It All Back Home kao metaforu za stav prema kojem se društvena prom­jena ostvaruje radom u slojevima zatečene kulture, kritičkom refleksijom i preoblikovanjem relikata prethodnih mo­derni­zacija, koje su donosile i boljitak i destrukciju. Taj metaforički ‘povratak domu’ znači razumijevanje da je sadašnjost živa, da je ona resurs transformativne energije, da konteksti nisu nešto izvanjsko nego i materijal kojim se može stvarati. Kao što to naglašava i prvi dio naslova Dylanova albuma, ‘domu’ se treba vraćati (povratak je trajno stanje) emancipirano, sa sviješću o tome koje afirmativne vrijednosti modernost može ponuditi određenom socijalnom, političkom ili urbanom ambijentu, a da se pri tome unaprijed ne ‘ponište’ njihovi manje ili više skriveni potencijali. Kakva je ta modernost koja emancipira naslijeđeno, a nije nostalgična? To je praksa koja je sposobna anticipirati budućnost i nadilazi očekivanja, a istovremeno je sposobna raspoznati postojeće vrijednosti. Također, ona ‘domu’ donosi i novi kontekst, kontekst vitalizacije i kritičke obnove. 

Takav je moderni projekt hostel Golly+Bossy. Smješten je u secesijskoj zgradi izgrađenoj 1912. po projektu Kamila Tončića, koja ponešto dominira nevelikim i skladnim trgom Morpurgova poljana. Trg je prolazom ispod zgrada povezan s Marmontovom ulicom, popularnom pješačkom promenadom koja povezuje Rivu, Peškariju i Trg Gaje Bulata na kojem se nalazi Kazalište, pa je hostel istovremeno zak­lonjen i u neposrednoj blizini najvažnijih urbanih tokova. Zgrada je smještena na parceli nepravilnog oblika i nasjela je na bedem čiji je dio uklonjen, a materijal je iskorišten za novogradnju. Izvorno izvedena kao zanimljiva kombinacija obodnog masivnog zida te skeletne betonske i armi­rano­be­tonske konstrukcije, zgrada je doživjela više adaptacija, a Splićanima je poznata i kao nekadašnja zgrada tekstilnog poduzeća Uzor. Godine 1978. je prema projektu Jerka Ma­rasovića dograđeno potkrovlje, a 1991. raspisan je natječaj za prenamjenu u prodajni centar na kojem 1992. pobjeđuje Vinko Peračić. U tom je projektu predviđen smještaj lifta i dvokrakog stubišta u malo unutarnje dvorište. No, realiziranu prenamjenu projektira Emil Šverko koji vertikalne komu­nikacije i prodor kroz čitavu visinu zgrade tretira kao glavnu prostornu temu. Šverko u središtu zgrade postavlja gusti sklop s ostakljenim liftom, eskalatorom i lagano zaobljenim stubištem, koji su postavljeni nasuprot glavnom ulazu, pa ih je prilikom ulaska u zgradu potrebno zaobići da bi se započelo uspinjanje.

U proljeće 2010. Studio UP an­gažiran je da tu prostornu konfiguraciju prenamijeni u hostel u najkraćem mogućem roku i uz što razumniji budžet. Projektanti Studija UP su u takvim okolnostima bili praktički prisiljeni zadržati sve zate­čene elemente strukture zgrade iako vertikalne ko­muni­kacije zauzimaju značajan dio površine, a nosiva konstrukcije krova je prilično komplicirana. Zatečena si­tua­cija djelovala je kao ‘noćna mora’ za još jednu adaptaciju, pogotovo s obzirom na nužnost optimizacije zahvata. Odre­đenu olakotnu okolnost predstavljala je vertikalna nosiva konstrukcija koja se sastoji od svega tri masivna stupa, što je olakšalo organizaciju pros­tora. Poznajući sva ogra­ničenja, akcija je dovela do izne­na­đu­juće konzistentnoga i suvislog ishoda u kojem su zadržani i transformirani svi prethodni slojevi, a ostvaren je uzbudljiv i sasvim nastanjiv prostor.

Modernost projekta proizvod je sinergije između arhi­tek­tonske imaginacije Studija UP i hrab­rosti investitora Ante Kotarca (čija je obitelj već u hotelskom biznisu) da projektu pristupe eksperimentalno i u pogledu arhitektonskog dizajna, i u pogledu koncipiranju samog za­dataka ili žanra. Na jadrans­koj obali još nismo sus­reli ni re­dizajn postojećih hotela ni nove turističke kapacitete koji kritički i originalno propituju te izuzetno važne teme. Praktički svi projekti rezultat su generičkih standarda visoko normirane turističke industrije, što nije samo hrvatska specifičnost nego refleksija globalnih tren­dova. Tipologija ‘dizajnerskog hostela’, koja je pridodana projektu Golly+Bossy, marketinški je prikladno intonirana, no riječ je o projektu čija ideja nudi više od hype dizajna: sofisticiranu interpretaciju specifičnog žanra tu­ristič­kog smještaja udom­ljenog u jedinstveno prostorno iskustvo.

Studio UP je postojeću konfiguraciju preoblikovao koristeći najjednostavnija gradbena sredstva: gips-karton i OSB-ploče dok je u sani­tarnim blokovima za završnu obradu inovativno primije­nio teh­no­logiju špricanja plastične mase koja se inače koristi u malim brodovima. Smještajne jedinice variraju u tipu: od zajedničkih ‘hostelskih’ soba s desetak ležajeva do atrak­tivnih i prostranih dvovisinskih ‘penthousea’ u potkrov­lju iz kojih se otvaraju lijepi pogledi prema gradu. Oblikovanje je reducirano na minimum tema ali maksimum truda uloženog u prostornu organizaciju i razmišljanje o temama udobnosti, intimnosti i funkcionalnosti unutar raspoloživih prostornih resursa. Složeni tlocrti posljedica su potrebe udomljavanja dovoljnog broja ležajeva, pri čemu je trebalo ‘hvatati’ postojeće prozore na pročelju, uskladiti instalacijske kanale koji su također djelomice naslijeđeni iz robne kuće, te prilagoditi se robusnoj nosivoj konstrukciji. Te poteškoće dovele su do meandri­rajućih ili pak geometrijski nepravilnih soba što samo pridonosi prostornom bogatstvu. Triangu­lacijske forme koje se susreću kroz zagradu, od šanka u prizemlju do potkrovnih apartmana, nešto duguju Herzogu i de Meuronu. Sasvim bijeli, asketski ambijenti soba ‘bez de­talja’, za koje bi se odista i mogao primijeniti arhitektonski slang prema kojem ‘nema dizajna’, asociraju na suvremene japanske interijere. Nije riječ o mehaničkom preuzimanju tuđih obrazaca nego o odlukama koje su logična reakcija na fizički mikrokontekst: oblikovanje japanskih stambenih inte­rijera, jednako kao i u hostelu Golly+Bossy, odgovor je na skučene prostorne resurse, a impli­citna referenca na Herzoga i de Meurona, možda jedine autentične suvremene formaliste, veza je s internacionalnim arhitektonskim istraživanjima, koja je ujedno direktno proizaš­la iz origami strukture soba i geo­metrije krova. Isto vrijedi i za vrlo lijepi zajednički prostor s vertikalnim komu­nikacijama, koji je aplikacijom punih ploha na staklene ograde i druga mjesta dobio kvalitetu blisku fluid­nim pros­tornim sekvencama Stevena Holla. Ta ‘proširena ko­mu­nikacija’ sadrži zajedničke prostore za projekcije, rad i dru­ženje, a specifični joj karakter pridaje isijavajuće žuta boja. Kroz javni prostor raspršene su i tipografske intervencije mik­ro­mjerila (aplikacije malih šaljivih crtica vezanih uza splitski urbani folklor) i makromjerila (bro­jevi aplicirani u duhu već zaboravljenog žanra supergrafike kojima su označeni katovi). Taj sloj projekta potpisuju dizajner Damir Gamulin Gamba i copywriter Nenad Vukušić Sebo.

Studio UP su ‘doma’ donijeli čitav svijet zanimljivih pro­jektantskih iskus­tava i koncepcija. Nadamo se da će ta ambicija i entu­zijazam koju projektanti dijele s investitorom privući i čitav svijet jednako otvorenih gostiju, koji će Split obogatiti svojim boravkom u njemu i obrnuto. Važan je dio sinopsisa tog susreta, koji je ujedno i mjerilo gradskosti hostela, i dinamično prizemlje u kojem su integrirani re­cepcija, bar i restoran. Taj atraktivno dizajnirani prostor, a još i više trg ispred njega, otvoreno je mjesto gdje se susreću moderni urbani ritam, ikonografija suvremenih interijera, inter­nacio­nalni životni stilovi i kompleksnost urbane strukture Splita u koju se ubrizgava nova vitalnost. Hostel i trg ispred njega već privlače događanja – održavanje Pecha Kuche okupilo je nekoliko stotina sudionika.

‘Bringing It All Back Home’, kažu Dylan i Berman. Iako se to prije ili kasnije moralo dogoditi, već smo se prestali nadati da će iz industrije turizma u Hrvatskoj stići neki moderni impuls. Raduje da se to upravo desilo u splitskom Getu bogatom i bremenitim proturječnostima i kompleksnostima urbanog života koji, nadajmo se, neće sterilizirati proces gentrifikacije i pret­varanja u tematski turistički park. Između novo preure­đenih luksuznih hotela, propalih trgovina, oronulih stam­be­nih kuća i povijesnih spomenika smjestio se i jedan suvremeni otisak modernosti koji je i značajan i efemeran, i opušten i pretenciozan, i demokratičan i elitistički, sasvim nov i pot­puno recikliran, ovisi kako mu se pristupi. Najvažnije je da ta akcija odiše spremnošću na eksperiment i odašilje opti­mističnu poruku da su promjene u Splitu još uvijek mo­guće.