Poput taksista ili pisca turističkih vodiča, arhitekt sanja o gradu koji je zauvijek određen, a time i shvatljiv i opisiv. Međutim, gotovo bez iznimke, grad je raznorodan i uporno izmiče dovršenu obliku. Čak i groblja, izgrađena kao utočišta za vječni mir, podložna su neprekidnim promjenama. Šire se kad mogu, a kad se ne mogu širiti, onda postaju sve gušća, zauzimaju prostore između grobova ili gomilaju redove niša. Prije ili poslije moraju zamijeniti stare grobove novima, što pokazuje da nijedan grob nije vječan, da su posljednja počivališta također privremena. Ako se nekropola stalno mijenja, kako da se ne mijenja grad živih?