Projekt portugalskog atelijera aNC za Osnovnu školu Leça do Balio podsjeća nas na važnu debatu, pokrenutu u europskoj arhitektonskoj kulturi nakon Drugog svjetskog rata, o glavnoj ulozi urbane opreme u stvaranju zaigranijega, ekumenskijeg i demokratičnijeg prostora. Ta rasprava imala je posebno žarište u Velikoj Britaniji, gdje je nova generacija arhitekata, tada integriranih u sustav Wellfare Statea, projektirala među ostalim i raznu edukativnu opremu, motivirana jednom jedinom misijom: konstruirati, od minimalnog broja arhitektonskih elemenata, mjesta namijenjena većem broju korisnika.

Ta opcija upravljala je estetskom strujom koja je tada dobila nadimak „brutalizam“, a označavao ju je ogoljen izričaj, uspostavljen neformalnom kombinacijom osnovnih materijala – betona, željeza, masivnih opeka – koji se primjenjuju u „sirovom“ stanju. Pa ipak, kako je početkom 60-tih tvrdio povjesničar i kritičar Reyner Banham, brutalizam je prije svih estetskih pitanja predlagao “moralni rat za bolje izgrađeno  stanište”.
No kakav danas interes budi „brutalistička etika“ koju opisuju Banham ili djela poput Srednje škole Huntstaton, a koju su Alison i Peter Smithson projektirali 1954. godine?