Oduvijek, i sve više, osjećam silnu privlačnost prema ziđu. Ne mislim pritom samo na zidove izuzetnih građevina ili na one naročito vješto sagrađene. Ne, ponajprije mislim na privlačnu moć koju nada mnom ima svako, a naročito najobičnije vernakularno ziđe. Oslobođeno od svake ambicije da bude dopadljivo ili arhitektonski „pametno“, ono je svedeno na svoju tvarnu i gradbenu bit. Zbog toga, jer su čudo graditeljske snalažljivosti i kontekstualnosti, posebno volim skromne ožbukane zidove primorskih kuća. Nesolidno sazidani od dostupnog materijala i od sitnog kamenja prikupljenog na licu mjesta, i od nađenih pa recikliranih finijih komada, zidovi tih kuća ne mogu opstati bez površinskog sloja žbuke s kojim su simbiotski vezani. Žbuka, poput kože, štiti nesolidno gradbeno meso zida od vjetra, kiše, sunca te pritom na sebi bilježi tragove protoka vremena. Upravo je to razlog što te kuće toliko prirodno izrastaju iz tla, poput kristala, i što su toliko nepretenciozno antropomorfne i žive.