Ljepota svjetla i vidljiva ugoda

arhitekt Piero Castiglioni
razgovarao Feđa Vukić

 

Razgovarali u Milanu, 9. svibnja 2002.

 

Piero Castiglioni potječe iz obitelji u kojoj je kreativno projektiranje za masovnu proizvodnju istinska tradicija: njegov otac Livio, kao i njegovi stričevi Achile i Pier Giacomo, nezaobilazni su dio povijesti talijanskog i europskog produkt dizajna. Piero Castiglioni rođen je 1944., a arhitekturu je diplomirao na milanskoj Politehnici 1970. Dvije godine kasnije sudjeluje na antologijskoj izložbi “Italy – New Domestic Landscape” u Museum of Modern Art u New Yorku, kojom je otpočela afirmacija talijanskog dizajna na globalnom planu. Najveći dio njegovih kreativnih interesa posvećen je svjetlu u arhitekturi, kako na planu pojedinačnih rasvjetnih objekata (gdje surađuje s tvrtkama Fontana Arte, Osram, Stilnovo, iGuzzini i Venini), tako i na planu cjelovitih projekata luminotehnike za eksterijere i interijere, s posebnim naglaskom na muzejskim i galerijskim prostorima. Među njegovim najznačajnijim projektima su: rasvjeta u Centru Georges Pompidou u Parizu 1985., rasvjeta za Palazzo Grassi u Veneciji 1985., rasvjeta Gare d’Orsay (s Gae Aulenti) 1986. i za Muzej moderne umjetnosti u Rio de Janeiru. S Gae Aulenti projektirao je svjetlo za talijanski paviljon na EXPO u Sevilli 1992., a za EXPO 1998. osmislio je kompletan luminotehnički program. S Renzom Pianom izradio je 1999.-2000. projekt redizajna rasvjete za Centar Georges Pompidou, a među njegovim posljednjim projektima ističu se rasvjeta Galerije Vittorio Emanuele II. u Milanu 2000. i kompletno interijerno i eksterijerno osvjetljenje Muzeja latinoameričke umjetnosti u Buenos Airesu. Od 1989. uređuje magazin Flare posvećen svjetlu.

 

ORIS: Radili ste projekte osvjetljenja za mnoge muzeje. Kako je riječ o muzejima koji su specijalizirani za predstavljanje umjetničkih djela tradicionalnog galerijskog formata, naznačite nam vaš konceptualni pristup ulozi svjetla u prezentaciji umjetničkih djela.

 

Castiglioni: Osvjetljenje u muzejima jedna je od najtežih aktivnosti jer postoje razni parametri koje treba poštivati. Nije dovoljno osmisliti osvjetljenje nego je važno da se dobro vide izloženi predmeti. To su dva elementa. Treći je vezan uz poštivanje pravila koje propisuju normativi. Samo svjetlo ne šteti mnogo umjetničkim djelima, naravno ako to nisu osobito osjetljivi eksponati, poput goblena, tkanina, crteža. Ne smijemo zanemariti ni utjecaj ultraljubičastog i infracrvenog zračenja. No, problem je poštivanje tih pravila. Muzej ima dvije zadaće: čuvanje i izlaganje umjetničkih djela. Konzervatorima je izuzetno važno maksimalno osvjetljenje, ali ne smiju se prekoračiti propisane vrijednosti. Stoga projekti moraju biti vrlo precizni i pedantni. Dok na primjer u nekom uredu možete staviti žarulje različite jakosti, od 250 do 500 luksa, što nije previše i nije štetno, u muzeju smijete na izložak usmjeriti maksimalno 150 luksa.