Arhitektura objašnjava stvari preko prostora

arhitekt Renzo Piano
razgovarao Andrija Rusan, u ime uredništva Orisa

 

ORIS: Godine 1977. napravili ste, zajedno s Richardom Rogersom, pariški Beaubourg. 1979. godine grupa je studenata sa svih strana svijeta, okupljenih u ljetnoj školi ILAUD Giancarla de Carla u Urbinu u Italiji, slušala vaše predavanje. Svi su očekivali mnogo slika iz Pariza i priča iz prve ruke. Ali o Beaubourgu niste govorili. Na kraju predavanja bilo je očito da želite uspostaviti distancu prema tom projektu. Iako je predstavljao ostvarenje avangardnih ideja 1960-ih i 70-ih godina i gotovo prvi prodor demokratizacije muzeja, ništa o njemu niste rekli. [to danas mislite o tom svom ranom i sigurno epohalnom projektu? Prošlih ste godina ponovo radili na njegovoj obnovi. Dakle, imali ste priliku ponovo misliti o zgradi. Mislite li i sad, s vremenskim odmakom, da je to uspješna zgrada? 

 

Piano: To je jako kompleksno pitanje. Beaubourg je za mene pitanje ljubavi, gotovo ljubavna afera. Ljubavne afere su kompleksne. Ja sam bio vrlo mlad i Richard je bio vrlo mlad. Bili smo nešto kao zločesti dečki. Nije se tada radilo samo o arhitekturi već i o pobuni. Bila je to pobuna protiv ideje da kultura i arhitektura pripadaju samo bogatima i eliti, što je normalna mladenačka reakcija. Mislim da je bio pravi trenutak da se napravi nešto poput Beaubourga. Odnos prema muzejima se počeo mijenjati: do 1970-ih muzej je bio mjesto za elitu, samo za odabrane ljude. Nije bio čak ni za umjetnike. Muzeji su bili vrlo tiha mjesta, za mrtvu umjetnost, za umjetnost koja je bila izvan vremena. Naš projekt je bio gesta pobune. Ali, nažalost, dogodilo se da je nakon završetka gradnje, 1977. godine, Beaubourg postao poput ikone, poput spomenika. To me na neki način uznemirilo, jer se dogodilo upravo suprotno od onoga što smo htjeli. Htjeli smo načiniti tvornicu kulture, otvorenu za nove stvari, a umjesto toga smo napravili samo još jedan novi spomenik. Istina, umjesto u kamenu i mramoru spomenik je bio u čeliku i cijevima, ali je svejedno bio spomenik. Moj odnos prema Beaubourgu se kretao od razdoblja intenzivne ljubavi – bilo je to u vrijeme izgradnje – do razdoblja odbijanja. Zatim ponovo natrag u veliku ljubav. Želim reći da je to, kad vam se takvo što dogodi kad ste mladi, kao da imate veliku ljubavnu aferu – ako ste premladi, stvar postaje kontroverzna. 

 

Dakle 1979., dvije godine nakon završetka gradnje, bio sam u razdoblju odbijanja te činjenice. Ali zapravo sam uvijek volio Beaubourg. To je kao saženom. Imate ljubavnu vezu, zatim se sve raspadne, kažete “sve je prošlost”, ali je svejedno još volite.

 

Ja sam ulovljen u zamku Beaubourga.