U pustinji Atacama ima kamenja koje na sebi sadrži znakove, ali kad se kamen podigne, njegov gornji sloj se ljušti i znakovi postaju komadići, prašina; gubitak za kamen i za onog tko se s kamenom susreo. Kako onda susresti znak? Tako krhki zapis, zavijutak nestaje na dodir i činio bi se umišljajem da nije drugog i sljedećeg kamena koji se davno susreo s čovjekom, ali novog susreta ne trpi. Koga i što slutiti u kamenju koje se mrvi? Je li bilo poruke na kamenu ili se netko iz prošlosti smijao znatiželji budućnosti? Uostalom, i to je poruka. I ne prva koju smo izgubili, s kojom ne znamo kako postupiti ni kad je jednostavno sretnemo.

Mediteranac, a s njim i cijeli tzv. zapadni krug, misli o svom kamenu, o stijenama, hramovima, kolonadama i karijatidama, o fragmentima koji i raspuknuti, zarasli u travu, još jednako čuvaju svoju čvrstoću. Njih ne iscrpljuju ni stoljeća sunčanih godina, nemili vjetrovi s mora i prema moru; njihovi znakovi nisu slutnja prašnjave prolaznosti. Oni zavaravaju svojevrsnom slutnjom herojske svevremenosti koja nije na njima, a je li u njima?