Pojam doma najčešće povezujemo s domaćim ugođajem, pa zato rado kažemo da nam dom zapravo otkriva pravi identitet onoga koji je u njemu kod kuće. To idilično pojmovanje podrazumijeva dom kao ono osnovno polje bivanja koje nam može pružiti uvid u posve skrivene osobine svojih obitavatelja. No, ništa nije udaljenije od te idealne slike negoli upravo sam dom, odnosno ništa nije praznije i beznačajnije od samog domaćeg ugođaja: ne nalazi li se, naime, taj domaći ugodaj upravo tamo gdje i ma kako rječite stvari tonu u tišinu? Ili, kako to kaže Stefan Hertmans: Nije li dom zaista ekskluzivni prostor neutralnosti, gdje možemo upravo zato biti posve sami, jer zapravo nismo negdje, već, dakako, nigdje? Nije li dom upravo onaj prostor u kojem se stvari i ljudi mogu sakriti iza prividnog domaćeg ugođaja. Dom je toliko udaljen od idiličnog povezivanja s identitetom, te je odista neutralan prostor koji se svojim značenjima trajno poigrava. Dom stvarima i ljudima dodjeljuje nevidljivost. Tako je svako prepoznavanje naposljetku osuđeno na neprepoznatljivost i samo je tako moguće uspostaviti neutralnost domaćeg ugođaja. Tek na neutralnom teritoriju možemo se, naime, naseliti i boraviti, tek tamo stvari i ljudi postaju do te mjere nevidljivi da možemo uspostaviti vidljivi prostor u nama samima i iznova poći na put.