Svetište za sve

arhitekt Aleš Vodopivec
projekt Groblje Srebrniče, Novo Mesto, Slovenija
napisao Jurij Kobe

 

Čovjek tek pomoću mosta uspostavlja prostor – obale, rijeku... govori stari, toliko puta citirani promišljatelj vremena i prostora... Pa i ovako: arhitektura nije poput slikarstva, “... gdje svaki put kada započinjemo stojimo pred praznim platnom, što na slikara djeluje snagom svoje praznine, izazivajući ga da na njemu ponovo naslika sliku”, kako piše pjesnik Andrej Medved u svojoj studiji Pregelj, Stupica, Bernard, pitanje kontinuiteta slovenskog slikarstva.

 

Groblja su me uvijek fascinirala. Kada posjećujem gradove ili sela, obično idem i na njihova groblja. Ali ne zbog nekrofilije. Za mene predstavljaju sastavni dio cjeline jednog grada.

 

Međutim, fasciniraju me, razumljivo, i napušteni gradovi mrtvih, vojni, židovski...

 

Uz pojam groblje, izraz kulture mrtvih, čovjek najprije pomisli na kulturu živih, jer stojimo na mjestu gdje se u materijalnom preko groblja izražava kultura života. Plečnik je na ljubljanskim Žalama, gradu mrtvih, postavio apoteozu urbanosti jednog grada, sagradio je grad predvorja rastanka – kapelice s imenima zavjetovanih iz ljubljanskih župa.