Dobra arhitektura mora  preuzeti rizik

arhitekt Francisco Mangado
razgovarali Vera Grimmer, Maroje Mrduljaš

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Razgovarali u Pamploni 11. veljače 2011.

 

Punokrvni arhitekt snažnog iskaza, angažirani učitelj, gos­toljubivi hedonist, vječni optimist – sve je to Francisco, za prijatelje Patxi, Mangado. Krenuvši iz male Navarre ispod Pi­rineja, stigao je do Madrida, Sveučilišta Harvard, Lausanne. Koliko god je Mangadov arhitektonski izraz indi­vi­dualan i ekspresivan, uvijek je u relaciji sa svojim prirodnim ili urbanim okolišem, kao i kulturološkom pozadinom. Riječi velikog Norvežanina Sverrea Fehna: ‘dijalog s prošlošću mo­guć je samo ako se pri tom manifestira suvremeno’, kao da označuju važne Mangadove radove u povijesnim sredinama špa­njolskih gradova.

 

ORIS: Budući da već skicirate na prozirnom papiru, možda bismo mogli započeti razgovor o metodama kojima se služite u projektiranju.

 

Francisco Mangado: Uvijek radim na papiru koji naručujem iz Sjedinjenih Država. Možda je glupo jer tri role koštaju 250 dolara, uz trošak poštarine od 250 eura, ali volim raditi s takvim papirom. Prije se moglo naći takvog papira i kod nas, no danas svi rade na računalu. Ja volim stavljati crteže jedne preko drugih, presjek, tlocrte, razne crteže. S tim materijalom radite u dvije dimenzije, ali kad prekrivate jedan crtež drugim, dobijete privid tri dimenzije, cjelovitog djela.

 

ORIS: U isto vrijeme vidite nekoliko slojeva.

 

Francisco Mangado: Tada dobijete predodžbu o čitavom projektu i to je uzbudljivo. Problem s računalom je u tome što ni u jednom trenutku nemate čitavu predodžbu, samo fragmente, no kod stvaranja arhitekture presudno je da imate predodžbu cijelog projekta.

 

 

ORIS: Crteži na računalu i na papiru se razlikuju u jednoj bitnoj stvari: na računalu nema kontinuiranog mjerila jer neprestano povećavate i smanjujete crtež.

 

Francisco Mangado: Izuzetno je bitno uzeti u obzir pojam mjerila, odnosa s lokacijom, s kontekstom. Jedan od problema današnjice jest da se arhitektura više bavi samim objektom nego odnosom tog objekta s gradom, kontekstom i kulturološkom situacijom. I studenti se danas više bave arhitekturom kao objektom, a izravna je posljedica toga da više brinu o izgledu objekta nego o njegovom sadržaju. Ne mislim da razmišljanje usredotočeno na objekt znači manjak odgovornosti. Objekt je važan, ali problem nastaje kada zaboravite na reference u odnosu s kontekstom i u odnosu sa svim onim elementima koji mu daju smisao. Danas je daleko bitnije kako arhitektura djeluje i izgleda nego kakva doista jest. Ne smatram da arhitekt mora bilo što izumiti. Ono što mora jest razborito i pametno analizirati problem i pokušati otkriti sve što okružuje projekt, program, lokaciju, našu kulturu. Sve što može ponuditi rješenje vezano uza sadržaj.

 

ORIS: Rješenje već postoji, samo se stvarnost mora transformirati u arhitektonski projekt.

 

Francisco Mangado: Upravo tako, mi arhitekti moramo preobraziti stvarne probleme, elemente koji su relevantni u nečemu što seže ipak malo dalje no što društvo traži. Arhitektura ima kapacitet pretvoriti stvarnost u nešto što je bolje, u nešto što nas potiče i budi naše zanimanje, u nešto što može učiniti svijet oko nas boljim. No u isto vrijeme, ne moramo ništa novo izumiti. Smatram ovo pitanje izuzetno važnim. Kada dobijem narudžbu za novi projekt, uvijek pokušam uroniti u atmosferu u kojoj će on biti izveden. Pokušavam razmišljati o kontekstualiziranju problema. Pitanje je kako čitati stvarnost, kako čitati probleme koje morate riješiti. Nama je cilj poboljšati stvarnost, no u isto je vrijeme morate i iščitavati, možda i očima koje će otkriti stvarnost koja je drugačija od one vidljive na prvi pogled.

 

ORIS: Zagovarate razuman pristup problemima. Što možete reći o ulozi intuicije u arhitektonskom projektiranju?

 

Francisco Mangado: Uloga intuicije u arhitekturi je vrlo zanimljiva, za mene je ona vrlo bitna. No, u isto vrijeme moram reći da intuicija mora biti temeljena i na kvalitetnom iskustvu, inače me ne zanima. Ne smatram da je arhitektura samo racionalan proces, već je riječ o kombinaciji analitičkog pristupa i intuicije, što je sintetička aktivnost. Za mene je intuicija nešto fantastično, druga vrsta znanja koja je upravo to, sintetička. Ne shvaćam intuiciju bez rada s referencama, bez sredstava za bavljenje arhitekturom. Mogli bismo reći da je intuicija drugi korak. Daleko je dublja, zanimljivija i intenzivnija od analitičkog znanja. Za intuiciju se morate educirati, na njoj morate raditi, a onda će se na kraju vjerojatno dogoditi to da nema granica između nje i znanja. Intuicija je prema meni najrazvijeniji stupanj znanja.

 

 

ORIS: Koliko je intuicija bila bitna tijekom projektiranja Arheološkog muzeja u Vitoriji, posebice zbog vrlo originalnog i iznenađujućeg načina vođenja svjetlosti?

 

Francisco Mangado: Vitoria je grad izuzetne snage, posebice njezin centar. Ovdje je bitna gustoća grada. Riječ je o srednjovjekovnom gradu pa je gustoća nešto što ne možete samo očitati, to je i nešto što vas pritišće. Baš zbog te gustoće povijesne jezgre pokušao sam ponuditi urbano rješenje koje bi bilo u odnosu s idejom stvaranja praznine, praznine koja predstavlja slobodni prostor ulaza. Moj je odgovor bio upravo korištenje te praznine kao sustava za odgovor na gustoću. Često puta je način naglašavanja ideja baš njihova suprotnost. U tom kontekstu, svjetlost je najvažniji element, najvažniji materijal u projektu. Osnovni je nedostatak takve građevine u tako velikoj gustoći nedostatak svjetla. Zgrade ne dišu, stoga je ideja svjetlosti vrlo bitna. Toliko je bitna da sam svjetlost htio definirati fizički, tako da ona postane najvažniji izložak u muzeju. U arheološkom muzeju tri su stvari vrlo bitne: materijal, vrijeme - jer bez vremena ne bismo mogli govoriti o arheološkim izlošcima, a treći je svjetlost - činjenica samog otkrivanja izloška. Svjetlost je zastupljena prizmama koje su geometrijski definirane i izgrađene, a koje prolaze kroz cijelu zgradu, od vrha do dna. Te svjetlosne prizme ne unose samo svjetlost u unutrašnjost prostora, ja sam htio prikazati svjetlost i kao treći, najvažniji materijal u bavljenju arheologijom.

 

ORIS: U muzeju u Vitoriji možemo vidjeti i poimanje materijalnosti. Kažete da materijalnost seže dublje od fizičkog i poprima ideološko značenje. Bronca koju koristite stari te tako simbolizira prolazak vremena.

 

Francisco Mangado: Dobro ste shvatili moj stav prema odnosu s materijalnošću. Arhitektura je nešto vrlo fizičko, tako da je materijalnost apsolutno bitna. Sam materijal i način rada s njim daje nam mnoge resurse za bavljenje arhitekturom, i to je prva tema. Druga tema je materijalnost kao ideološko stajalište. Arhitektura ima odnos sa sociologijom, ekonomijom, politikom i tako dalje, tako da je ta ideja odnosa s drugim disciplinama meni apsolutno bitna, upravo zbog osnaživanja ideje da je arhitektura sama po sebi vrlo jaka disciplina. Danas se događa da mnogi arhitekti, upravo zato što im je važna pojavnost, govore da je s arhitekturom kao disciplinom svršeno. Upotrijebio sam ideju materijalnosti upravo kao čin usmjeren protiv toga, te se usredotočio na materijalnost projekta. Arhitektura je materijalnost, o tome ne smije biti prijepora. Ako koristim materijal zato što ima ideološko značenje, to znači da on može izraziti ideološki pristup projektu ili može biti u vrlo bliskom odnosu s njim. Materijal koji sam koristio za muzej u Vitoriji vezan je uz ideju arheologije. Smatram da je to vrlo suvisao proces. Prema meni, materijal izražava puno više nego što on sam jest, on predstavlja jednu ideju, izražava predanost samoj arhitekturi. Ako smatram da su dva najvažnija elementa arheologije vrijeme i svjetlost, onda moram upotrijebiti materijal koji pokazuje protok vremena. On se mijenja i s vremenom postaje sve vredniji. To može biti bronca, bakar ili neki drugi materijal. Može biti i drvo, i njime sam se znao koristiti. Prema tome, za mene odabir materijala, način rada, pretvaranja i manipulacije njime zahtijeva ideološki smisao. Nije to samo pitanje gradnje. Riječ je o daleko važnijem pitanju koje seže puno dublje od same gradnje.

 

ORIS: Pitanje materijalnosti ne tiče se samo površina, tiče se i cijele strukture zgrade, utjelovljenja građevine.

 

Francisco Mangado: U muzeju u Vitoriji materijalnost nije samo pitanje površine. To je pitanje te jedne ideje škrinje, potpuno zatvorenog komada, koju smo presjekli svjetlećim ‘cijevima’ kako bismo je otkrili. Razmišljanje o materijalnosti ilustrira cijeli projekt. Takav je opći koncept projekta, ali to je i prostorni koncept. Moja ideja o korištenju crne boje drveta u unutrašnjosti točno izražava da je najvažnija stvar svjetlo provođeno ‘cijevima’, koje ima važnost u toj tamnoj atmosferi.

 

ORIS: I svjetlo je materijal.

 

Francisco Mangado: Apsolutno. Tamo ne postoji samo svjetlo, nego i volumeni svjetla. Svjetlost se izražava volumenima koji presijecaju čitavu zgradu.

 

ORIS: Kažete da se više ne može izmisliti novi prostor, jer su se sve vrste prostora već pojavile tijekom povijesti arhitekture. Kao primjer navodite fluidne prostore u baroku…

 

Francisco Mangado: Svi su prostori već stvoreni i proanalizirani, vi ih još jedino možete proučavati. Ne moramo ništa izmišljati, moramo samo razborito analizirati povijest. Sve je napravljeno, sve je pokazano. Današnji arhitekti tvrde da govore novim jezicima, ali kada pomnije razmislite, shvatit ćete da je sve to već učinjeno tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bile su to sjajne godine. Tada je najvažniji materijal bila snaga volje da se učini nešto drugačije. Danas nema snage volje, postoji samo tržište koje od arhitekture i arhitekata traži samo da ponavljaju oblike koji su davno prije bili puno bolje napravljeni.

 

ORIS: Je li vam cilj da ljudi koji žive u vašim prostorima budu radosni u njima? Ima li mjesta užitku u arhitekturi?

 

Francisco Mangado: Mislim da je to apsolutno bitno. Ne mogu vjerovati zašto kuća ne bi trebala biti udobna za život. Udobnost je oduvijek bila cilj. Zašto ne? Ideja uživanja u arhitekturi, u osjećaju udobnosti, lijepim pogledima, prostorima s dobrom orijentacijom, kvalitetnoj izvedbi - zašto vas smatraju konzervativnim ili staromodnim arhitektom ako govorite o takvim stvarima, zašto? Mi arhitekti često posve zaboravljamo da stvaramo arhitekturu za ljude. Ako razmišljate o ljudima koji će živjeti u vašoj arhitekturi i uživati u njoj, onda vas smatraju nezanimljivim. Čini se da je kaligrafski pristup danas najzanimljiviji. Arhitektura ima zadaću poboljšati prostore, poboljšati gradove, poboljšati javne prostore, omogućiti ljudima da žive bolje. Mislim da je to vrlo elementarna stvar. Arhitekturom sam se počeo baviti imajući na umu upravo ta pitanja. Moje poimanje arhitekture nije raditi ono što društvo traži, ja želim dati puno više no što društvo traži od mene. To je ideja arhitekture, dati više.

 

ORIS: I ja sam mišljenja da je jako bitno stvarati dobru arhitekturu. Arhitektura koja će biti stvaran kulturološki doprinos trebala bi imati sposobnost ili mogućnost da predvidi budućnost. U tome je razlika između obične zgrade, obične gradnje i arhitekture s velikim ‘A’. Dobra arhitektura ima kapacitet apsorbirati buduće događaje, buduće potrebe i buduće zahtjeve.

 

Francisco Mangado: U potpunosti sam u to uvjeren. Upravo to pokušavam objasniti svojim studentima. Moj pojam služenja je upravo dati više no što društvo traži. Na taj se način ide naprijed, naprijed u budućnost. Drugi je stav samo servilnost, što je nešto posve drugo. Danas se događa da je većina arhitekture, komercijalne arhitekture posvećena samo ideji gradnje. Riječ je o ekonomskom pitanju, tako da je to odgovor na tržište, no postoji još jedan odgovor na tržište, a to je stvaranje spektakala. Oba predstavljaju servilnost, niti jedan ne anticipira bilo što. Oba ta stava su izravan odgovor na današnje tržište. Tu nema razlike. Neki moji klijenti, građevinski poduzetnici kažu: ‘Želimo da napravite veliku zgradu jer se brand Mangado jako dobro prodaje.’ Njima arhitektura nije bitna.

 

ORIS: Ali da bismo ostvarili tu mogućnost da nešto anticipiramo, arhitektura bi trebala biti vrlo solidna u smislu materijalnosti, detalja, konstrukcije i tako dalje. Smatram da ste vi u tom aspektu arhitekture pravi majstor. S tim u vezi, imamo teoriju ekonomije arhitekture, ekonomije detalja i tako dalje. Možete li opisati svoj pristup, stav ili metodu?

 

Francisco Mangado: Vrlo zanimljivo pitanje. Ljudi u odnosu na moju arhitekturu često smatraju da je moj pojam discipline vrlo konzervativan, da me brine samo pitanje materijalizacije, odnosa s lokacijom. Zaista, to i je nešto što naglašavam. Smatram da imamo vrlo specifičnu disciplinu. U isto vrijeme smatram da očito branim vrlo blizak i intenzivan odnos s drugim disciplinama, jer arhitektura je tu da služi. Naš pristup društvu mora doći iz više različitih smjerova, to je apsolutno bitno. Prihvaćam svoju odgovornost. Znam i posve sam uvjeren da imam stvarnu društvenu odgovornost, da u konačnici ja moram donijeti odluku vezano uz lokaciju, gradnju, program i ekonomski dio projekta. Nitko drugi ne može donijeti te odluke, samo arhitekt. Važno je imati bitne informacije, a te informacije dolaze upravo iz odnosa s drugim disciplinama, ali uz branjenje moje vlastite discipline. Pokušavam iskoristiti svoje znanje ekonomista da shvatim društvo, ali u isto vrijeme ne donosim ekonomsku odluku, ja stvaram arhitekturu. Kao prvo, trebate znanje koje dolazi iz različitog pristupa, a drugo pitanje ovdje je rizik, kapacitet za preuzimanje rizika. Dobra arhitektura mora riskirati. Ja svojim studentima običavam govoriti: ‘Vaše je zanimanje stvarati dobru arhitekturu, no stvaranje dobre arhitekture podrazumijeva i rizik i greške.’ Rizik mora biti posljedica znanja, proučavanja, istraživanja, svih tih stvari. Ne smijete se bojati grešaka, ali u isto vrijeme morate biti vrlo ozbiljni, i ozbiljno proučavati. Danas svi govore o spekulaciji. Taj se termin često koristi u arhitekturi, ali mene spekulacija nimalo ne zanima.

 

ORIS: Što smatrate spekulacijom?

 

Francisco Mangado: Termin ‘spekulacija’ je vrlo slab. Više volim kad se govori o istraživanju. Istraživanje je daleko dublje i ozbiljnije, i zahtijeva znanje. Odnosi se na dugi rok, a spekulacija se bavi trenutačnim odgovorima na zahtjeve tržišta. Spekulacija je pojam podudaran sa slabošću ili nečim brzim i kratkoročnim.

 

ORIS: Jedna bi druga tema bila odnos arhitekture i prirode. Izrazili ste misao da bi arhitektura trebala nadvladati prirodu, stopiti se s njom ili raditi s kontrastom. Kod jahačkog centra Ultzama radili ste u prirodi, i tamo je više riječ o kontrastu nego o stapanju.

 

Francisco Mangado: Meni je priroda izuzetno bitna. Kod arhitekture u vrlo bliskom odnosu s prirodom postoje dva stava: gradnja u prirodi može biti u kontrastu s prirodom ili se stopiti s njom. Ta su dva stava po mojem mišljenju konstanta tijekom povijesti. Postojao je i stav da je priroda toliko fantastična da se arhitektura s njom ne može natjecati, nego da je možete samo podrediti prirodi. Postoji i stav koji upravo reafirmira apstrakciju, kapacitet za stvaranje apstrakcije. Meni je najzanimljivija ona arhitektura koja je stvorena s idejom apstrakcije. Koja je to jedina stvar koja se može natjecati s prirodom? Grad. Grad je predivan kao ideja, neovisno o problemima koje grad može imati, ali kao ekonomska i socijalna ideja, kao ideja apstrakcije, grad je po mojem mišljenju predivan svijet koji se ravnopravno može natjecati s prirodom. Grad je posljedica apstrakcije. To je djelo čovječanstva, njegov resurs.

 

ORIS: Smatrate li da je vaše stajalište donekle definirano urbanom tradicijom Španjolske i Navarre, posebice zbog svih tih krasnih srednjovjekovnih gradova koji su na neki način možda utjecali na vaš intelektualni profil?

 

Francisco Mangado: Ne smatram da je to u nekom bliskom odnosu s mojim neposrednim kontekstom. Možete li zamisliti predivni, fantastični, veličanstveni dvorac usred prirode? To je nešto predivno. Partenon - predivan klasični hram na vrhu brdu, s pogledom na more - narušava li on prirodu ili je uljepšava? Ja smatram da je uljepšava.

ORIS: Nesumnjivo da je tako, ali ako pogledate, primjerice, rad Alvara Aalta ili nekih divnih nordijskih arhitekata, oni su isto radili s konceptom apstrakcije, ali su se i svi na neki način referirali na prirodu.

 

Francisco Mangado: Da, ali oni ne napuštaju ideju apstrakcije. Ja se divim toj organskoj arhitekturi iz više razloga. To je u isto vrijeme i organska i apstraktna arhitektura. Oni se služe prirodnim materijalima, koriste bliski odnos između unutrašnjosti prostora i njegovoga vanjskog dijela. Smatram da je i taj dio bitan, ali to nikako ne znači da se ne bavite apstrakcijom.

 

ORIS: Kad govorimo o gradu, koji su vaši kriteriji za stvaranje prostora kao što su Plaza de Dalì u Madridu ili trg oko katedrale u Bordeauxu, koji Kenneth Frampton u svojim tekstovima ističe kao ključan za vaš rad?

 

 

Francisco Mangado: Najvažniji dio toga javnog prostora je već bio dovršen, tako da se moj projekt u biti samo bavio reorganizacijom prostora. Za mene je javni prostor najvažnija stvar u gradu, vjerujem u njega i njegovu važnost. Upravo ono što kritiziram u mnogim novim gradovima jest zanemarivanje javnog prostora. Možda sam romantičan, ali vjerujem da što bi javni prostor bio kvalitetniji, to bi kvalitetniji bio i život pojedinaca, a bilo bi i manje socijalnih razlika. Vjerujem u kapacitet javnog prostora, vjerujem da je on apsolutno bitan ne samo zbog sebe, nego zato što pridonosi važnosti arhitekture. Primjerice, kongresni centar Baluarte zamišljen je kao javni prostor. Najvažniji dio zgrade bio je novi trg koji smo stvorili projektom u gradu, kao sustav pristupa zgradi. To je mjesto gdje se izvode performansi, ljudi se tamo nalaze i razgovaraju, posebice u proljeće i ljeto. Trg pridonosi važnosti same zgrade. I kod Ávile je isti slučaj, odlučio sam stvoriti vrlo bitan i otvoren trg između drevnog zida i nove zgrade. Ako javnog prostora nema, ja ga izmislim. U Ultzami je glavno pitanje bilo pitanje odnosa s prirodom, ali ako analizirate njegovu organizaciju, čak i on sadrži ideju javnog prostora.

 

ORIS: Čak ste i kod Santiaga de Compostele stvorili neku vrstu unutarnjega, polujavnog prostora, kao i kod ureda za tvrtku Gamesa Eólica.

 

Francisco Mangado: Upravo tako. Riječ je o prostoru između vanjskog i unutarnjeg. Da se taj prostor nalazi vani, tada ne bi bilo stvarne gradacije javnog prostora, to bi jednostavno bila priroda. Zgrada je stoga dobila prostor koji bi se mogao shvatiti kao filtar između interijera i eksterijera, i to je na neki način gradacija javnog prostora. Takvi elementi daju značaj arhitekturi. Oduševim se svaki put kad dobijem narudžbu za javni prostor, iako ga ja pokušavam stvoriti u svim svojim projektima. Drugim riječima, moje su zgrade obično odgovor s javnim prostorom, nebitno postoji li on već ili je stvoren u mojoj glavi.

 

ORIS: To nas opet dovodi do ideje da se društvu i javnosti ponudi više nego što se očekuje. Upravo zato ljudi rade javne prostore za artikulaciju zgrada.

 

Francisco Mangado: Upravo tako. Što je jedina stvar koju arhitekt može dati? Inteligencija. Hoću reći, ako arhitektov odgovor nije inteligentan, za nekoliko godina više nećemo biti važni. Španjolska udruga arhitekata se neprestano žali kako je uloga arhitekata u Španjolskoj u opadanju. Ali to je naša greška, jer našim odgovorima manjka inteligencije. Ono što mi moramo učiniti jest pokazati da je građanima zanimljivo, korisno i plodonosno doći arhitektu po rješenje. Mi im možemo ponuditi više od onoga što tržište nudi.

 

ORIS: Još jedno pitanje o raznolikosti u vašem radu: ako usporedimo Baluarte s dvoranom u Teluadi, može se vidjeti da odgovarate na drugačiji način, ali smatram da je riječ o sličnoj metodologiji kad je u pitanju preciznost, briga o lokaciji, klimi i tako dalje.

 

 

Francisco Mangado: U pravu ste. Mislim da ste dobro to shvatili. Moram vam objasniti da postoji razlika između traženja identiteta i traženja jedinstva. Mene zanima ideja jedinstva, a ne tražim identitet, jer smatram da iza koncepta identiteta obično stoji način traženja slike koja se ponavlja neovisno o programu, lokaciji, kontekstu ili situaciji. Ta ideja identiteta je danas postala vrlo bitna, jer tržište traži vrlo jednostavne oblike koji će biti prepoznatljivi i koji će se vrlo dobro prodavati. Ne želim da me se automatski prepoznaje po zgradi zato što je uzbudljiva. Mene više zanima jedinstvo. Jedinstvo je istoznačno s brigom za ista pitanja. Mene više zanima lokacija, materijalnost, prostor, na isti način tretiram presjek ili sekvence između različitih prostora. Iste prioritete imam i kad je program u pitanju. Jedinstvo mi omogućuje okvir u kojem je moguće dati različiti odgovor na različite probleme i različite lokacije s istim promišljanjem arhitekture. Mene daleko više zanima stvaranje jedinstva koncepta nego identitet kaligrafija. To je vrlo bitno. Ja uvijek svojim studentima govorim da se potrude stvoriti vlastito jedinstvo, neka se ne brinu o identitetu. Još do prije nekoliko godina identitet nije bio nešto oko čega su ljudi brinuli. Sada je postao bitan, jer je postao jedan od zahtjeva tržišta. A tržište je vrlo jednostavno i ne treba dubinu, ne treba misli i ideje, ono treba samo izgled. To baš i nije zanimljivo, to pitanje jezika i stila, mene više zanima promišljanje, jer misli mi omogućavaju otvorenu okvirnu strukturu. Primjerice, glupo je dati isti odgovor za kongresni i izložbeni centar u Ávili, gdje postoji topografski problem jer se nalazi blizu predivnih povijesnih zidina, kao i za projekt za tvrtku Gamesa Eólica, što je uredska zgrada na periferiji. Zašto dati isti odgovor za dvije posve različite stvari? U isto vrijeme, sviđa mi se što ljudi koji vide te zgrade kažu da je vidljiv stav da se radi sa sličnim angažmanom, a onda tek smatraju da iza njih stoji isti arhitekt. Mene posebice brine razlika između identiteta i jedinstva. Rafael Moneo je arhitekt koji je razvio jedinstvo. Njegove se zgrade razlikuju ovisno o lokaciji, no u isto vrijeme možete prepoznati isti angažman iza svakog projekta.

 

ORIS: Ipak, sigurno ste razvili neku vrstu osobnoga arhitektonskog jezika koji se razvija iz tih dubljih uvida, misli i interesa, ali kada netko pogleda vaše zgrade, uočit će određene prepoznatljive elemente.

 

Francisco Mangado: Smatram da je riječ o prepoznatljivim elementima, jer postoji način na koji radim kompoziciju svojih zgrada, kako pravim otvore, koju vrstu materijala koristim, kako sastavljam kompoziciju masa, to mi je jako bitno, kao i ideja izdubljivanja volumena. Nema sumnje da koristim slične načine rada. Možete ih prepoznati, ali najbitnije je da to ne bude očigledno, da morate proučiti projekt da biste prepoznali to jedinstvo. Ponavljam, situacije se u potpunosti razlikuju od projekta do projekta. Primjerice, kongresni centar u Palma de Mallorci i centar u Alicanteu su izloženi mediteranskom svjetlu, što je apsolutno bitno. Postoje određena rješenja za sredozemno svjetlo i južnu orijentaciju. Mediteransko svjetlo nema nikakve veze s ostatkom Španjolske. Dubina zidova mora biti puno veća upravo zbog zagrijavanja i tako dalje. Takvo što nije moguće izvesti ovdje u Navarri. Ovdje trebam prozore koji će biti u istoj ravnini sa zidovima. U Ávili nema te dubine. Drugim riječima, postoje različiti odgovori za različite probleme i kontekste.

 

ORIS: Tijekom čitave svoje karijere podučavali ste, ali i prakticirali arhitekturu. Danas sve više i više pišete. Nekako mi se čini da ulazite u novo polje bavljenja arhitekturom, jer bavljenje arhitekturom znači i pisanje o njoj.

 

Francisco Mangado: Problem je u tome što se do prije nekoliko godina nisam usuđivao pisati o arhitekturi, možda zato što bi to bilo suviše pretenciozno. Doista smatram da je jako teško pisati i da vam za to treba određeno iskustvo. Morao sam pisati kako bih sam sebe pojasnio. Po meni, nije moguće odvojiti pisanje o arhitekturi, podučavanje i prakticiranje arhitekture. Danas, nakon 25 godina prakticiranja arhitekture, osjećam se sigurnijim kad su pisanje i kritike u pitanju.

 

ORIS: Recite nam nešto o vašoj arhitektonskoj osobnosti, koji su vaši korijeni, tko su bili vaši junaci kad ste započinjali svoj arhitektonski život?

 

Francisco Mangado: Najprije sam studirao ekonomiju. Sa šesnaest sam se godina pokušao upisati na arhitekturu jer sam vrlo brzo završio srednju školu. Tamo mi je jedan profesor rekao da se ne mogu baviti arhitekturom jer moj intelektualni kapacitet nije vezan uz arhitekturu, da sam sjajan za matematiku i neka potražim neki drugi studij.

 

ORIS: Zašto niste poslušali profesora?

 

Francisco Mangado: Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina osmislili su test inteligencije na temelju kojeg bi vam rekli hoćete li biti inženjer, liječnik ili nećete biti ništa. U to je doba povjerenje u psihološke testove bilo nevjerojatno. Bio sam jako mlad. Želio sam se baviti arhitekturom, ali o njoj nisam ništa znao. Dolazim iz obitelji bankara, tako da su svi htjeli da studiram ekonomiju. Odlučio sam se za najvažniju ekonomsku školu u Španjolskoj, gdje sam započeo studij ekonomije. Na drugoj godini mi je studij dosadio, imao sam osamnaest godina. Završio sam prvi stupanj i tada se odlučio okušati u arhitekturi. Primili su me jer su moji rezultati na ekonomiji bili jako dobri. Nisam imao prilike raditi s velikim i bitnim arhitektima, tako da sam završio studij s 23 godine i počeo raditi na natječajima. Sve sam završio u pet godina, bio sam jako brz. Volio bih da sam mogao raditi s dobrim arhitektom, jer Navarra je bila vrlo mala regija s arhitektonskom školom koja je bila mala tijekom sedamdesetih. U to vrijeme, Španjolska je imala samo šest arhitektonskih škola: u Madridu, Barceloni, Valenciji, Sevilli, La Laguni i Pamploni. Pet javnih i jednu privatnu školu. Kad sam počeo raditi ovdje i prijavljivati se na natječaje, krenuo sam putovati u Barcelonu, Madrid, kako bih se susretao s arhitektima. Svi su me arhitekti dobro primili, počeo sam pobjeđivati na natječajima, a 1989. godine sam pobijedio na natječaju za vinariju u gradiću Olite.

 

Nekoliko godina poslije Rafael Moneo me promaknuo za predavača na Harvardu, deset godina nakon moje diplome. Nakon toga sam se vratio u Pamplonu i rekao rektoru sveučilišta da moramo sve promijeniti. On se složio, tako da smo u potpunosti promijenili školu, počeli smo pozivati profesore, najbolje profesore iz svih dijelova svijeta. Škola se počela širiti, tako da se danas smatra jednom od najboljih škola u Španjolskoj. Od šest izvornih škola u Španjolskoj, sad ih ima trideset pet, ali one najvažnije su vjerojatno Madrid i Pamplona. U potpunosti smo preobrazili školu, ali u isto vrijeme sam dugi niz godina predavao i u SAD-u. Početna ideja življenja u mjestu kao što je Pamplona i putovanja u veće centre možda je prije 25 godina bila vrlo riskantna odluka, ali na kraju se pokazala plodonosnom. Danas Pamplona slovi kao jedan od gradova s najboljom arhitekturom u Španjolskoj, ona je u fokusu arhitekture. Jako sam ponosan što sam tome pridonio. Stvorili smo školu i to je najbitnije.

 

ORIS: Ali slažete se da su arhitektonski natječaji izuzetno bitni za razvoj španjolske arhitekture?

 

Francisco Mangado: Tako je bilo nekad. Danas je nažalost zemlja izgubljena. Prolazimo kroz veliku krizu i to ne samo ekonomsku, nego i krizu identiteta. Problem nije u tome što smo potrošili puno novca, problem je što smo mislili da ćemo se razviti iz siromašne u vrlo bogatu zemlju. Izgubili smo svijest o svom porijeklu i svojim izvorima. Mi smo iz zemlje koja je prošla građanski rat i koja se propatila u poslijeratnom razdoblju. Bila je vrlo siromašna u ekonomskom smislu i razvijala se uz vrlo velike napore. Djecu te prve generacije učilo se da moraju vrlo naporno raditi jer je ovo vrlo siromašna zemlja. Moji su roditelji radili vrlo naporno. Mi smo održali tu ideju rada i traženja nekih ideala. Naraštaj moje djece ne zna što to znači raditi u vrlo teškoj situaciji. Ne moramo se vraćati u povijest, ali bismo trebali napraviti odmak i razmisliti o stvarnosti u kojoj se naša zemlja nalazi. Imamo sjajne inženjere, arhitekte, liječnike, odvjetnike, u biti, svijet traži ljude iz Španjolske. Neki od mojih najboljih studenata sada rade u Švicarskoj. A mi im kod nas nemamo što ponuditi. To je stvarno dramatično. Nešto je doista jako krivo ako naši najbolji studenti moraju odlaziti iz zemlje.

 

ORIS: Ali prije krize vrijeme je za njih bilo izvanredno povoljno.

 

Francisco Mangado: Prije krize je takvo što bilo nezamislivo. Rad na španjolskom paviljonu u Zaragozi bio je nešto nevjerojatno. Vlada nije bila zadovoljna jer sam koristio terakotu, a oni su htjeli bogatije materijale zato što smo mi bogata zemlje. Njima novac nije predstavljao problem. Nismo bili bogati zato što smo bili pametni, ili zato što smo imali predivnu tradiciju i povijest, oni su vjerovali da smo bogati zato što ih je netko na tržištu uvjerio da bismo trebali puno trošiti. Bio sam jako ponosan što koristim najjeftiniji materijal, zato što smo imali najjeftiniji paviljon po četvornom metru na izložbi u Zaragozi, a u isto vrijeme bilo je to vrlo reprezentativno za ideju koja bi baš sada mogla biti vrlo korisna. Ideju koja pronalazi bogatstvo u radu i inteligenciji. Uvjeren sam da je moja zemlja time bogata, i da je kriza inače sjajno vrijeme za promišljanje. Prema tome, iako u isto vrijeme žalim zbog naše situacije, ponajprije zbog najmlađeg naraštaja arhitekata, isto sam tako optimističan kad je budućnost u pitanju.

 

ORIS: Vaš je paviljon zanimljiv s najmanje dva stajališta. Prvo uključuje prefabricirane elemente, i vi uvijek naglašavate razumijevanje za tu produkciju. Rekli ste da se puno toga može naučiti iz posjeta radionicama. Morate vidjeti kako se materijali zapravo proizvode kako biste bolje razumjeli na koje sve načine možete sastaviti zgradu. Druga stvar koja mi se sviđa kod paviljona je ideja održivosti, ona iskrena održivost koja nije ni lažna ni dekorativna, ali koja stvarno koristi pamet u korištenju vode i evaporaciju kako bi se stvorio određeni okoliš.

 

Francisco Mangado: Još važniji od vode je i posebni koncept, ideja šume, zato jer šuma daje sjenu. U isto vrijeme, šuma vam daje ideju fantastičnog prostora za doživljavanje različitih elemenata. Mislim da je ovaj paviljon vrlo pošten u smislu održivosti. Ne koristimo posebne tehnologije i vrlo je jednostavan. Pokušali smo riješiti pitanje okoliša, i mogli smo ga riješiti samo s još više arhitekture, s više inteligencije. Ne govorim o dobroj i lošoj arhitekturi, više volim termine inteligentna i neinteligentna arhitektura. U smislu održivosti, najvažniji napreci i ideje nastali su tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada se govorilo o načelima. Danas nove tehnologije izmišljaju distributeri električne energije, industrija nafte, sve one tvrtke koje su godinama izrabljivale prirodu. Oni stvaraju novi imidž odgovornosti u zaštiti okoliša stvaranjem novih tehnologija koje masno naplaćuju. Međutim, odgovor ne leži samo u tome da se zgrade napune aktivnim tehnologijama i brojnim uređajima. Odgovor leži u boljoj arhitekturi. Dobra se arhitektura uvijek bavi kontekstom. Možemo razgovarati o arhitekturi koja je odgovorna prema kontekstu. Za mene je to jedno od najvažnijih pitanja. Ali prilično sam siguran da danas ima puno konfuzije i pojednostavljenja kad je u pitanju održivost u arhitektonskom smislu.

 

ORIS: Zaključit ću umjesto vas da je po definiciji sva inteligentna arhitektura održiva. Uzmite za primjer tradicionalnu arhitekturu, ona je prilično održiva.