Daleko od arhitekture koju uobičavamo shvaćati i vrednovati kao kulturni doprinos, ali i one goleme sive zone legalne bezlične gradnje bez identiteta, i predobro znamo da postoji rašireni svijet takozvane divlje gradnje – „građevina bez osobne iskaznice“, svojevrsnog polusvijeta najrazličitijega društvenog porijekla koje nalazimo i u Hrvatskoj i diljem svijeta. No, te građevine, ma koliko ih ignorirali, ne prepoznavali ili ih se gnušali, istaknuti su dio naše društvene stvarnosti i moramo naučiti kako se ophoditi s njima. Metaforički rečeno, može li se divlju granju na neki način reintegrirati u društvenu zajednicu? Svakako, reintegracija ne može biti samo legislativni čin, ona mora biti proces unapređenja.