fotografija Ursula Schulz-Dornburg
napisao Wolfgang Scheppe

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Zemljina površina prekrivena krhotinama daje trenutačno nenaseljenom i napuštenom teritoriju sablasne natruhe životne vreve, koja ga je nekad činila prvim metropolisom u povijesti. Glad za znanjem Ursule Schulz-Dornburg u potrazi je za krajolikom ljudske aktivnosti koja se s vremenom materijalizira. U ovom smislu, njezin predmet interesa odgovara razlici koju Michel de Certeau čini između prostora (espace) i mjesta (lieu). Dok mjesta opisuju uvjete geometrijskog supostojanja inertnih tijela, prostori se definiraju radnjama povijesnih subjekata. Na način na koji ih opisuje Certeau, prikazi krajolika Ursule Schulz-Dornburg ne prikazuju subjekt koji se može geološki ili zemljopisno opisati, već prije scene konfliktnih programa i kontrastnih blizina, zbog kontrasta u povijesnoj praksi. To se ne odnosi samo na njezino pješačenje oko babilonskog grada Uruka, originalne lokacije prve pismene kulture čiji su znakovi upisani u glinene fragmente. Može se primijeniti i na njezina lutanja po zoni ograničenog kretanja u kojoj su se vršila nuklearna ispitivanja u blizini grada Kurčatova u bivšem Sovjetskom Savezu. Ova posljednja lokacija bila je zatvoreni grad koji se nije nalazio ni na jednoj karti i nije imao adresu. Tamo je tlo također zagađeno strukturalnim ostacima. Tragovi su to distopijskog eksperimenta tijekom kojeg je Sovjetski Savez dozvoljavao da njegovi vlastiti ljudi pate kao zamjene za neprijatelja. To se nimalo ne razlikuje od onih koji su bili namjerno izloženi radioaktivnom zračenju u sad-u (downwinders). Tadašnji režim koristio je stanovnike koji su živjeli u neposrednoj blizini kao sudionike u eksperimentalnom ispitivanju koje je procjenivalo posljedice kontaminacije gotovo pet stotina atomskih bombi na ljudsko zdravlje. Bolesti koje su povezane sa zračenjem prisutne su i danas, kod četvrte generacije žrtava.

 

Površina tla na ovoj lokaciji, zatrovana daleko u budućnost, izrodila je isprepletenu mrežu bodljikave žice iskrivljene od pritiska eksplozija, koja je ostala u takvu stanju nakon prodora pljačkaša koji su uzeli sav čelik koji su mogli odvojiti sa zapečaćenih ruševina i tunela te ga odvezli u Kinu. Tek 2012. posljednji ostatak otpada plutonija konačno je izvađen iz tunela koji su razneseni eksplozijom ili zatvoreni betonom u sklopu međunarodne operacije koja je trajala sedamnaest godina. Međutim, čak i u ovoj zoni anticipacije i nuklearne prijetnje, postoje stariji slojevi koje Ursula Schulz-Dornburg također istražuje. I ovdje obrasci kretanja fotografkinje nailaze na starije puteve koji se isprepliću s Polygon zonom ispitivanja. Na povratku s Altajskih planina uz kinesku granicu – tijekom njegove posljednje ekspedicije s ciljem geoloških istraživanja na koju ga je poslao Car Nikola I., 1829. – Alexander von Humboldt prošao je kroz Semipalatinsk, uz rijeku Irtiš i područje koje je kasnije postalo Kurčatov, gdje se granice zabranjene zone šire do obala rijeke. U skladu s metaforom slojevitosti, kontemplativno razmatranje Ursule Schulz-Dornburg o teritoriju slično je iskapanju dubina. Ona ispituje krajolik, prikladan za sasvim suprotne namjene, kao povijesnu sliku.

 

 

 

Iz knjige Wolfganga Scheppea: Ursula Schulz–Dornburg; some works; Hatje Cantz Verlag; Schachtel mit Objekten, 2014.