Odavna poznat kao grad napredne ekonomije, Lyon se ne prestaje razvijati. Svako razdoblje ekonomskog rasta obilježilo je taj grad ne samo arhitektonskim spomenicima, već još više specifičnim urbanističkim formama. Srednjovjekovne uličice koje se uspinju brežuljcima, pravilne ulice i veliki trgovi klasicističkog grada, četvrt modernističkih nebodera iz 1930-ih godina, veliki poslijeratni kompleksi…; teritorij Lyona može se čitati poput atlasa urbanizma. Ova se priča i danas nastavlja, no na vrlo specifičnom području: poluotoku koji se rasprostire između rijeke Rhone i njenog glavnog pritoka Saone, koje su formirale razvoj grada. Danas na tome mjestu dodira dviju rijeka, grad piše novu stranicu svoje urbanističke i arhitektonske povijesti. Ova stara industrijska i lučka zona, namijenjena teškim zdanjima i infrastrukturi (poput pristaništa, trgovačke željezničke postaje, sajmišnih dvorana ili skladišta) želi postati izlogom grada 21. stoljeća. Promjena imena četvrti iz Lyon-Perrache u Lyon-Confluence (ušće) istovremeno otkriva geografske značajke (ovdje Saone utječe u Rhonu) kao i promjenu statusa: administrativne zgrade, trgovački centar, stambeni blokovi otkrivaju pomalo napadnu bujnost suvremene arhitekture. Ta je dinamika morala privući aktere nove ekonomije. Na obali Saone smjestile su se komunikacijske tvrtke, mediji, informatički start-upovi. Posljednja u nizu: gl Events. Ova vodeća tvrtka za organizaciju i menadž­ment svih oblika društvenih događanja, kao i sportskih ili kulturnih manifestacija, odlučila je smjestiti svoje novo sjedište na nešto udaljenijoj lokaciji, krajnjoj točki poluotoka. Odile Decq osmislila je staklenu prizmu koja se doima kao da visi nad rijekom, istovremeno ostvarujući harmoniju s lokacijom na kojoj se nalazi. Riječ je o čudesnoj koherenciji vode, zelenih brežuljaka što prate krivulju rijeke i velebne metalne strukture željezničkog mosta. Prva odluka arhitektice bila je pronaći način kako uhvatiti pontencijal lokacije. U odnosu na klasično zauzimanje prostora, ovdje je više riječ o njegovom iskorištenju, iz više razloga. Dok se ostale zgrade uz rijeku mudro drže pozadine pristaništa, Odile Decq odbija to ograničenje. Gornji volumen zgrade, četverokatni uredski blok, odvažno se približava rijeci sve do ruba pristaništa. Ova je velika arhitektonska gesta ostvarena razdvajanjem programa u dva volumena: niski volumen na tlu unutar granica parcele, dvostruke visine, u kojem se nalazi velika dvorana pogodna za svaku vrstu događaja; iznad prvog volumena nalazi se blok s uredima usmjeren prema rijeci. Distinkcija između dviju staklenih prizmi suptilno je postignuta pomakom volumena uredskog bloka, koji djeluje kao da se jednostavno okrenuo za nekoliko stupnjeva na jednom od uglova donjeg volumena.

Tako lebdeći gornji volumen omogućuje zaposlenicima u uredima privilegirani pogled, koji se pruža na tri strane. No ta je konzola interesantna i običnom šetaču. Dužinom obale Saone ona razbija monotoniju pristaništa. Približavanjem zgrada postaje akterom percepcije krajolika; kako se sve više približavamo, ona različito kadrira pogled – kako prema površini vode tako i prema željezničkom mostu.

No Odile Decq je uhvatila krajolik na još jedan, posve drugačiji način: projicirajući ga na fasadu. Ovog se puta ne radi samo o zgradi koja se približava lokaciji, već su slike krajolika te koje su otisnute na četiri ostakljene strane fasade. Ovdje je riječ o jednoj vrsti restitucije dijelova krajolika koju skriva volumen zgrade, radu umjetnika Felicea Varinija. Fotografski prizori snimljeni s vrha zgrade, kasnije su reproducirani u crno-bijeloj tehnici na fasadama. U stvarnosti oni su otisnuti u sitotisku, na filmu između slojeva stakla fasada. No svaki pogled na krajolik nije otisnut na strani fasade okrenutoj prema njemu, već na onoj suprotnoj. Potrebno je pozorno promatrati i povrh svega poznavati umjetnikove namjere, kako bi se ovu suptilnost moglo primijetiti. No ono što je očito jest da je na ovaj posve jednostavan način arhitektica uspjela uznemiriti percepciju. S jedne strane, staklenom volumenu dan je dojam gustoće, gotovo (barem danju) uklanjajući transparentnost. S druge strane, stvara dvoznačnost između otisnutog crteža i refleksija.

Sjedište gl Events izvana djeluje kao gladak i dosta puristički volumen, kojeg jedino narušava evakuacijsko stubište smješteno na jednoj od fasada. Ustvari, utisci o zgradi ne stječu se lako jer u njenoj unutrašnjosti posjetitelj istovremeno biva iznenađen i pomalo zbunjen.

Ponajprije, dojmom praznine. Cijelu površinu prizemlja čini veliki, potpuno slobodan i nezauzet prostor. Odvajanjem programa u dva volumena (u prizemlju se nalazi dvorana za događanja, a iznad nje blok s uredima) dobiven je taj neočekivani efekt: zgrada djeluje praznom kada se ništa ne zbiva u dvorani. Programi koji se u pravilu nalaze u prizemlju takvog centra – salon, kafeterija, dvorane za sastanke ili auditorij – premješteni su na gornje katove. Prednost: dvorana za događanja postaje veliki prostor koji se može produžiti i nadovezati na eksterijer. Nepogoda: ta praznina smanjuje dinamiku svakodnevnog funkcioniranja centra. Premješten na gornje katove, život u interijeru zgrade doima se kao da lebdi između neba i zemlje.

Prolazeći iz predvorja u veliku dvoranu, posjetitelj biva ponesen strukturom. Izvana, kroz filmove na fasadi, možemo razaznati velike rubne grede. U staklenom svodu konzole posjetitelj može opaziti čeličnu mrežu. No ništa ga ne može pripremiti na susret s tolikom strukturnom energijom. Odile Decq voli se igrati sa strukturom, od nje izvesti snažan plastični element projekta. U prvoj zgradi koju je projektirala, sjedištu banke u Rennesu, taj se ekpresionizam očitovao na eksterijeru. U Lyonu se u potpunosti drži unutar granica interijera zgrade, što naglašava dojam gotovo nemjerljive snage koja se razvija. Istina je da zgrada treba izdržati značajnu silu koju stvara 20-metarska konzola s 4 nivoa. Kroz dvoranu, zahvaljujući središnjem atriju koji prolazi cijelom visinom zgrade, uočavamo glavne okosnice plana konstrukcije: tri stupa podupiru dvije goleme ukrižene trodimenzionalne grede na čijim su krajnjim dijelovima učvršćene rubne grede. Ta prostorna konstrukcija nosi katove s uredima. Efekt dvorane preplavljuje posjetitelja; količina čeličnih elementa zaštićenih debelim slojem sive boje čini efekt čak i pomalo surovim. Taj dojam nestaje kod uredskih prostora. Veliki slobodni platoi šire se oko atrija. Zahvaljujući staklenim pregradnim zidovima i ogradama te nižoj visini uredskih ormara, pogled se otvara na cijeli prostor i širi prema eksterijeru kroz ostakljenje u visini prostorija.

Izostanak spuštenog stropa ostavlja vidljivim ventilacijske sustave i ostale vodove. Svojim napetim platnom bijele stropne svjetiljke u obliku latica pridonose akustičnom komforu. Pod izveden u crnom poliranom betonu, crveni namještaj i bijeli radni stol definiraju mirnu, uređenu atmosferu.

Na posljednjoj razini, dojam iznova iznenađuje. Smješteni u prostornu konstrukciju, direktorski prostori djeluju kao da se nalaze u potkrovlju industrijske zgrade. Okruženi rubnim gredama u visini čitave etaže, uredi uprave, tajništvo i dvorana za sastanke smještaju se između strukturnih elemenata, dok čelične dijagonale prolaze komunikacijskim prostorom.

Odsustvo boje, izuzev nekoliko crvenih kožnih stolica, crni pod, namještaj od stakla i kromiranog čelika, izostanak dekora i prigušena svjetlost koja ulazi kroz sivu fasadu i stakleni strop atrija, stvaraju vrlo začuđujuću, gotovo strogu atmosferu. Stvara se dojam da se nalazimo na komandnom mostu ratnog broda. Ovdje smo u direktnom vizualnom kontaktu s katovima ureda i možemo pratiti događanja koja se odvijaju u prizemlju. Malo stubište vodi na terasu s koje se pruža pogled od 360° na grad Lyon.