Upravo nematerijalna egzistencija arhitekture prostrano je polje ne samo za komentar, već i za diferenciranu kulturnu recepciju. Jedan od bitnih čimbenika recepcije svakako je atmosfera kojom arhitektonski objekt može zračiti. Prema Marku Wigleyu atmosfera počinje tamo gdje objekt završava. Ona je kompleks pojava - zvuka, svjetla, topline, mirisa, vlage, koji proizvodi jedan stacionarni objekt. Atmosfera može biti središnji cilj arhitekture, jer ona je ta koja se doživljava, a ne objekt kao takav. U tome smislu Semper govori da „prava atmosfera arhitekture leži u sjaju svijeća jedne svečane rasvjete“. Atmosferu je isto tako teško definirati, kao i kontrolirati – ona ima takoreći tisuću lica. Doživljaj atmosfere jedne građevine ne mogu se precizno definirati, oni su dio dubokog sjećanja, ulaze u podsvijest.