Ljudska bića raspolažu dvjema biografijama, međusobno suprotnima. Javnom i izmaštanom. Prva je ona koju pog­reš­no smatramo jedinim stvarnim životom. Druga je ona koja tvori našu intimnu biografiju, ona naših želja, snova, tajan i neprimjetan život koji nije manje stvaran od onoga drugog. Taj život fantazije ima impresivno svojstvo: čini subjekt sve­moćnim u toj stvarnosti. Zahvaljujući životu fantazije, mo­žemo podnijeti onaj drugi život za koji pridržavamo ozna­ku stvarnog. Fantazija je proteza subjekta.[1]

Smatram ključnom tu točku što razdvaja naše biografije za početak sljedećih redaka koji govore o tome kako kuća Garoza nastava onu drugu stvarnost i tek ovlaš rubove one prve. Bez postojanja stvarne biografije ne razumije se biografija koja se upisuje u kuću Garoza, jer sekundarno boravište može biti opušten kontrapunkt iscrpljujućem životu u gradu, ali i još jedna varijabla u jednadžbi koja definira vitalni sustav onoga što nazivamo ‘urbanom kulturom’, koja je nešto bo­gatija i izmaštana. Kontakt s prirodom bio bi u tom sustavu svjesna materijalizacija želje koja ne djeluje kao negativ gra­­da, nego kao obogaćenje iskustava njegovih stanovnika. Kuća Garoza materijalizirana je misao nekoga tko je jednoga dana usnuo san o tome da proširi granice svoga prebivališta s onu stranu grada; suvremenog subjekta koji zahtijeva oblik života s mogućnošću širenja, koji želi prilagodljiv teren s arhitekturom koju ocrtava njegova mašta.

No Kuća Ga­ro­za dodiruje rubove stvarne biografije, jer je ujedno riječ o industrijaliziranom prebivalištu koje je koncipirano kao prototip s mogućnošću širenja. Prva faza toga procesa rješava prvi stadij, nudeći iznenađujuće i nimalo konvencionalno oblikovanje koje raspršuje svaku tipološku klasifikaciju. Oko velikog prostora u dvostrukoj visini definiraju se funkcije boravljenja, kuhanja i blagovanja. Kutovi, uzvisine i prijelazni prostori nude mjesta za spavanje, rad, spremanje i dotjerivanje. U eksterijeru, nerazmjerna terasa čini istodobno platformu za promatranje i fragment umjetnog krajolika.

Poput polaganog razvijanja misli, dijelovi kuće pojavljivali su se u atelijeru na osnovi modulā širine tri metra, diktirani dimenzijama kamiona neophodnih u procesu gradnje. Sa sigurnošću prekaljenoga govornika koji zna da govor počinje od prve riječi, kuća Garoza započela je svoje postojanje u trenutku kad je izišla u eksterijer, prenesena i postavljena na svoje odredište u vrijeme jednog dana, ne iskrivljujući prirodu, ostavljajući je netaknutom u delikatnom dijalogu između krajolika i najzahtjevnije tehnike.

Metalne površine obloga hvataju olovnaste boje zimskog neba nad Garozom te zajedno s oblikom i raspodjelom udubina pokazuju in­tegraciju u krajolik, više kontrastom nego mimetikom. Kuća se ne kamuflira nego reagira, stječući ono što Walter Be­njamin naziva aurom: ‘Stvari imaju auru kad su kadre uzvra­titi pogled onome koji gleda. Vidjeti auru znači vidjeti proces, vidjeti kolebanje, utvaru činjenja kojom je objekt optočen.’[2]

Bez ikakve sumnje, kuća Garoza uzvraća pogled kada se nađeš na stjenovitom tlu ispred nje. Dopire izravno do najveće dubine oka, prenoseći svoj proces, svoje nastajanje kojim je provokativno izražen njezin oblik, sliku njezina plesa s prirodom i preljeve neba uhvaćene na njezinoj koži.