Do sada čovjek nije dugo zadržavao iskustva, jednostavno ih je ostavljao iza sebe – kaže Francis Bacon 1620. g. u Novom Organonu, misleći na ono što nazivamo experientia literata – iskustvo zabilježeno pismom. Tek kad iskustvo poprimi pisani oblik, moguće je iz gomile neartikuliranih podataka i informacija dobiti kasnije iskoristivo znanje. Tek tada postaje onime što danas nazivamo data i može biti jednostavno strukturirano u tabele koje se ponašaju kao da su žive. Tako 1620. g. naziremo zametak ideje o bazi podataka (data-base), iako će se termin tek u 1960-im godinama početi koristiti za ono što odgovara Baconovom konceptu živih tabela. Data, kako je danas razumijemo, previše je monotona i raštrkana da bismo je mogli percipirati osjetilima ili iz njezinog sirovog oblika izlučiti neki smisao. Međutim, ona otvara prostor za novo iskustvo.

Od druge polovice 20. st. tehnologija ima odlučujući utjecaj na društvo. U novije vrijeme digitalne tehnologije mijenjaju naš život i kulturu u različitim sferama, uključujući načine na koje komuniciramo, stvaramo, učimo i razmjenjujemo znanje. Ako dizajn promatramo kao proizvod kulture, jasno je da ne može ostati neovisan o društvenim promjenama. Da bismo došli do djelotvornijih sredstava i objektivnijih pogleda, te je mijene važno razumjeti, spoznati što se već promijenilo, kao i ono čija je promjena u tijeku.

Miro Roman i Luka Vlahović iz studija ROMAN VLAHOVIĆ bave se projektiranjem i istraživanjem unutar arhitekture i dizajna, odnosno istraživanjem njihovog preklapanja s kulturom i informacijskim znanostima. U svom radu ispituju kako se projektiranje i promišljanje dizajna mijenja pod utjecajem informacijskih tehnologija. Propituju potencijale algoritamskog dizajna baziranog na dizajnu ideje, projektiranju narativa, procedura, dizajniranju populacija, digitalnoj produkciji i novim promišljanjima materijalnosti. Kada govori o položaju dizajna danas, Dejan Kršić ističe da modernistička ideja dizajna kao znanstveno utemeljenog procesa ne odgovara današnjem postmodernom okruženju. Strukturni problem dizajna je naglašavanje autorstva, individualnog, kreacije, dok se zanemaruje kolektivno, društveni aspekt i možda ono najbitnije: potrošnja kao proizvodnja značenja. Dizajn danas doživljava kao područje koje dekonstruira razlikovanje između znanosti i umjetnosti. Dvojac ROMAN VLAHOVIĆ smatra da je potrebno nadići ideološku opreku znanosti i kulture. U tom smislu istražuju mogućnosti za alternativno razumijevanje dizajna, promatrajući i poigravajući se kulturom kroz digitalne strategije dizajna. Prema kustosu i umjetničkom kritičaru Nicolasu Bourriaudu, novina više ne predstavlja kriterij. Zaključuje da umjetničko djelo ne treba kreirati neku zamišljenu ili utopijsku stvarnost, već ustanoviti vidove postojanja i modele djelovanja u okviru već postojeće realnosti, neovisno o mjerilu[1]. Na tom tragu, ROMAN VLAHOVIĆ odbacuju dizajniranje jedinstvenog i specifičnog ‘idealnog’ objekta. Prema njima, težište današnjeg dizajna je na dizajniranju ideje – u samom procesu projektiranja naglasak je na konceptualizaciji, interakciji komponenata, sustava i procesa koji generiraju nove objekte. Ipak, kako Kršić zaključuje, neobično je da je još uvijek većina dizajna temeljena na odnosu forma – sadržaj – oblikovanje. Dizajn se jednim dijelom i dalje shvaća kao praksa, dok se previđa nužno poznavanje i razumijevanje ranijih praksi – kako bi se određeni motivi i metodologije mogli koristiti, rekontekstualizirati ili opovrgavati.

ROMAN VLAHOVIĆ poigravaju se postmodernim nasljeđem kolaža, dekonstrukcije i citata kulturoloških referenci kroz korištenje algoritamskog dizajna, ali izbjegavajući generičnost. Zanima ih kako tretirati objekte nakon što poprime apstraktni modularni oblik, a njihova se pojavna materijalnost pretvori u skup date. Koji su potencijali data-driven dizajna? Samo projektiranje postaje apstraktno definiranje algoritma, a rezultat je populacija objekata koji iznova kodiraju kulturne i povijesne prostorno-vremenske odnose. Ono podrazumijeva stvaranje i modifikaciju pravila i sustava koji generiraju objekt čiji je dizajn autonoman. Projektant ne oblikuje direktno predmet kojim se bavi, već mehanizam koji ga generira. Proizvod ovisi o interakcijama zadanog sustava i pravila. Ovim pristupom ROMAN VLAHOVIĆ projektiraju populaciju 3D printanog generičkog nakita i stol LACEscape. Sustav u kojem dizajniraju dopušta stvaranje populacije neograničene raznolikosti i realizaciju u bilo kojoj materijalnosti. Dok je izvan data-driven dizajna izvedba objekta uvjetovana izborom materijala, dizajniranje generativnim sustavima omogućava oblikovanje forme isključivo intelektualnom kontrolom. Prstenje izvedeno kroz digitalnu produkciju suočava unikatnost, ručnu izradu i upotrebu plemenitih materijala kod tradicionalnog nakita s masovnom proizvodnjom i sintetičkim materijalima, specifičnima za onaj suvremeni. Kroz projektiranje algoritma projektiraju mehanizam, a kroz rad u njemu virtualne populacije objekata. Proizvodni proces završava 3D printom kojim se objekti renderiraju u stvarnost.

U svojoj praksi ROMAN VLAHOVIĆ odbacuju modernističku opreku modernog i vernakularnog: u digitalnoj bazi prikupljaju višestoljetno iskustvo nematerijalne baštine izrade čipke. Projekt LACEscape Table dekonstruira tradicijske elemente čipke i kolažira ih u kreaciji beskrajno digitalno istkanog krajolika: ponekad hvarske, ponekad paške, a ponekad lepoglavske čipke. Ono što je kod stola fiksno, njegov je formalni okvir, no ne i forma. Dizajniraju tri digitalna stroja: prvi koji stvara beskonačne krajolike čipke, drugi koji ih stilizira i treći, stroj za digitalni origami koji im daje formu. Po završetku procesa roboti za rezanje i savijanje digitalnu sliku pretvaraju u stol. Dizajn temeljen na dati samo se djelomično oslanja na materijalne i formalne aspekte, a u većem dijelu na narativ koji opisuje objekt, odnosno na njegovu značenjsku ulogu. ROMAN VLAHOVIĆ smatraju da je prednost procesnog dizajna njegova sposobnost djelomičnog sabiranja globalnog znanja i kasnije učinkovite upotrebe. Takvo razumijevanje dizajna odgovara i onome što Kršić zagovara kad kaže da dizajn treba promatrati kao označiteljsku, diskurzivnu praksu koja otvara prostor komunikacije između znanosti i umjetnosti. Postupak koji ROMAN VLAHOVIĆ koriste uklapa se u metode suvremene umjetnosti: sempliranje slika i informacija, recikliranje ranijih formi i oblikovanje kolektivnih identiteta. Prema Bourriaudu[2], mogli bismo ga shvatiti kao uključivanje pojedinačnog objekta u kontinuum egzistencijalnog mehanizma, umjesto priznavanja idejnog majstorstva kroz tradicionalnu autonomiju djela. Baš to otvara prostor za reartikulaciju i korištenje akumuliranog iskustva u uvijek iznova drugačijim uvjetima.