Izvan glavnih prizorišta metropola, naš rad je još potrebniji. Malo je arhitekata koji upućuju izazove konvencijama profesije i trajnim silama tržišnog diktata; odlaze tamo gdje su problemi stvarni i nastoje ih riješiti razumijevanjem, ekonomičnošću i dosjetljivošću. Ti ljudi krče put prema sljedećoj revoluciji na području arhitekture, koja se neće fokusirati na stil, već na ravnotežu između čovjeka i prirode – ili, ukratko, na preživljavanje.

Još danas se dobro sjećam riječi Samija Rintale povodom otvorenja simpozija Edge –Paracentric Architecture 2009. godine, na temu društvene i ekološke odgovornosti arhitekture. Tada je počela globalna gospodarska kriza, kada smo mi arhitekti na probleme društveno-ekonomske nejednakosti gledali još nekako izdaleka, očekujući da će kriza proći te da će se razdoblje napretka i arhitektonske hiperprodukcije nastaviti. Samo rijetki arhitekti su prema tome zauzeli kritički stav te istupili iz kruga uobičajene arhitektonske produkcije, vezane uz tokove politike i kapitala.