U posljednjem desetljeću došlo je do izmjene paradigme u percepciji umjetnosti. Dok je još sedamdesetih godina avangardizam, dakle ideja progresivnog i inovativnog ideograma, smatran uzornim, danas je utopijski način mišljenja nadomješten mnestičkim.

U slučaju Černigojeva opusa, čija se poetika sastoji od misaonih čestica šokiranja i prilagodbe, ovakav način promatranja nudi nam novi pristup tom djelu. S time u vezi manje će nas zanimati nabrajanje njegovih paralelnih djelatnosti u odnosu na trendove vremena, a još manje će nam biti od pomoći linearni stilistički opis ili enciklopedijski način razmatranja. Međutim, ova promjena paradigme omogućuje nam dobar pogled na sveukupne segmente njegova eklektičkog djelovanja, gdje njegov kraški i mediteranski kompozicijski okvir ukazuje na specifičnu i osebujnu ruku koja stoji iza svih stilskih preferencija.