Apolonijski princip u službi Dionizova kulta


arhitekti Walter Angonese, Rainer Köberl
projekt Vinarija Manincor, Caldaro, Italija
napisala Vera Grimmer

 

Jedna od privlačnosti regije, jezero Kalterer (Lago di Caldaro), okruženo planinama i vinorodnim bregovima, odnedavno je cilj arhitektonskih putovanja. Naime, uz obalu jezera 60-ih je godina klasik austrijske poslijeratne moderne Otmar Barth izgradio brutalistički hotelski objekt, relevantan i za današnje kriterije, a svega 10 minuta hoda dalje nalazi se avangardističko kupalište bečkog dua "next ENTERprise". U vinogradima iznad kupališta, a neposredno uz južnotirolsku vinsku cestu, naći ćemo vinariju "Manincor" arhitekata Angonesea, Köberla i Bodaya. Povijest vinarije, kao katalizatora procesa projektiranja, vrijedna je pažnje. Renesansni dvorac Campan s početka 17. stoljeća povijesno je vinogradarsko dobro s obiteljskom tradicijom proizvodnje vina dugom gotovo 400 godina. Ta je tradicija prekinuta 1977., da bi je 1996. opet uspostavio grof Michael Goëss - Enzenberg, koji je preuzeo naslijeđe najvećeg poljoprivrednog dobra u južnom Tirolu, među ostalim i 45 hektara vinograda na najboljim položajima.Tada je započeo projekt stvaranja vinskog brenda "Manincor" - produkcije vina s "karakterom, stilom i kompleksnošću", što je iziskivalo izgradnju novog podruma, primjerenog modernom načinu produkcije i čuvanja vina. Godine 2001. počinje suradnja s arhitektom Angoneseom, koji svoj biro u Bozenu preseljava u rodni Kaltern da bi bio posve blizu gradilištu, te sljedeće tri godine živi s projektom. Walter Angonese vjeruje u sinergiju raznih kreativnosti pa je na suradnju pozvao Rainera Köberla, značajnog insbruškog arhitekta i mladu arhitekticu iz Merana Silviu Boday. Pritom je koncept projekta razvijao u gotovo svakodnevnom kontaktu s investitorom i njegovim enologom.


Ubrzo je postalo jasno da je najoptimalniji položaj novog podruma uz dvorac, pogotovo što grof s obitelji tu i živi. No, to je značilo najprije odstraniti obronak s vinogradom, pa ga zatim opet uspostaviti, što je rezultiralo golemom građevnom jamom i potrebom efikasnog osiguranja renesansne građevne supstance povijesnog podruma. Tri tisuće kvadratnih metara novog podruma raspoređeno je u tri etaže, od kojih je samo jedna ispod nivoa pristupnog trga ispred dvorca, dok druge dvije čine umjetni brijeg. Prožimanje prirodnog i umjetnog projektu daje otvorenost i višeznačnost. Njegovu naoko potpunu kontekstualnost valja relativizirati jer se radi o prividu, nikako o skrivanju pred neprikosnovenošću renesansnog dvorca.