Kažu da nije volio govoriti i pisati o arhitekturi, da je gubio interes za objekt koji je projektirao kad bi građevinski radovi bili završeni, da je svaki detalj dovodio do savršenstva, da je cijele dane provodio na gradilištu. Bio je jedan od velikih arhitekata socijalističke Jugoslavije. Ivan Antić, profesor beogradskog Arhitektonskog fakulteta, jedan od rijetkih akademika među arhitektima, napisao je 1991. u svojim sjećanjima: ‘Jedino što sam uvijek želio bilo je da imam geometrijsku formu, čistu. Neku racionalnu formu. Da to bude kvadrat, trokut, krug, elipsa. To se kod mene i vidi.’ Zaista se vidi. Svoje remek-djelo, beogradski Muzej savremene umetnosti (u koautorstvu s Ivankom Raspopović) projektirao je i realizirao u prvoj polovini 60-ih godina prošlog stoljeća. Na arhitektonskoj sceni bio je još četrdeset godina, ali ni jedan objekt, a bilo ih je puno, nije se približio Muzeju na Ušću. Kristalasta struktura Muzeja i danas, kao i prije pola stoljeća, oduševljava laike i stručnjake. Promatrana s Kalemegdana, ta kuća je fascinantno, obećavajuće predvorje Novog Beograda.
Početkom 70-ih godina, kad na suprotnoj obali rijeke, u podnožju kalemegdanske tvrđave, projektira Sportsko rekreativni centar 25. maj, Ivan Antić je – zahvaljujući MSU – ugledan, nagrađivan i međunarodno primijećen arhitekt. Može se pretpostaviti da mu je to umnogome olakšavalo poziciju tijekom izrade planova i izvođenja objekta, za ondašnje prilike neobičnog izgleda i veoma hrabrog konstruktivnog rješenja. Sportski centar je ambiciozni višenamjenski kompleks izgrađen za potrebe svjetskog prvenstva u plivanju, s pokrivenim i otvorenim olimpijskim bazenom i manjim bazenima, sportskim terenima, restoranom, kuglanom i pratećim sadržajima. Izgrađen je za samo godinu dana, a najteži dio posla odrađen je u meteorološki izuzetno nepovoljnim uvjetima, tijekom jeseni 1972. i zime 1973. godine. Smješten je na dnu starog dijela Beograda, izvan glavnih gradskih i prometnih tokova, do njega se i danas stiže ruiniranim podvožnjakom koji je kao motiv otuđenog, ispražnjenog urbanog pejzaža poslužio srpskom nadrealistu Vani Boru za čuvenu seriju fotografija ‘Deset sekundi prije ubojstva’. U neposrednoj blizini je stambeno naselje, a malo dalje je devastirana dunavska riječna marina. S druge je strane kejom povezan sa savskim pristaništem. Zauzima 9 hektara, a samo trećinu zauzimaju zgrade, popločene površine i staze. Ljuskasta krovna konstrukcija, ne deblja od 14 cm, podsjeća na velike listove ili razvijena jedra. Kej na desnoj obali Dunava postao je omiljeno šetalište. U restoranu s najljepšim pogledom u gradu jednom je ručao Josip Broz Tito, na što i danas podsjeća spomen-ploča u prizemlju zgrade. Tog desetljeća je Ivan Antić potpisao još dva velika sportska kompleksa: Pinki u Zemunu i olimpijski bazen na Poljudu u Splitu.
Bazen su poslije svjetskog prvenstva koristili studenti. Odlazili smo ne baš radosni na obavezne satove plivanja. Bilo je hladno, u vodi i izvan nje, brzo smo otkrili što sve ne funkcionira kako treba, a i koliko toga se nije stiglo završiti. Ipak i poslije više od 30 godina Antićev sportski centar, iako oronuo i zapušten, fascinira gabaritom. Gdje god je bilo moguće grubo je pregrađivan i razdijeljen na rogobatne lokalčiće koji se daju u zakup.
Tranzicija je donijela nova pravila igre. Ono što je bilo društveno ubrzano je i bez ikakve kontrole postajalo privatno. Tako su nekad reprezentativni društveni restoran ‘Dunavski cvet’ zakupili vlasnici jednog od boljih gradskih fitness centara koji su angažirali studio ‘4od7’ (Đorđe Stojanović i Vladimir Pavlović). Tražili su da interijer novog ‘Wellness Sky’ centra bude nešto posebno: luksuzan, atraktivan i potpuno drugačiji od svih ostalih u gradu. Različitost i nije bilo tako teško postići. Za to se već bio pobrinuo Ivan Antić. ‘Pokušali smo zadržati karakter objekta ali i unijeti znatne promjene u interijeru, postići suvremeniji izraz’, kaže Đorđe Stojanović. ‘Posebno nam je bilo interesantno Antićevo konstruktivno rješenje, odnosno sinteza konstruktivne i arhitektonske logike - mislim na velike prepuste i kontinuiranu traku otvora na fasadi. Antić je odlično poznavao geometriju. Kao i na Muzeju savremene umetnosti, i ovdje je geometrija vrlo razgovjetna. To nam je bilo interesantno. Tu smo vidjeli šansu za uspostavljanje kontinuiteta, da to ne bude banalno ili rutinsko rješenje već suštinsko.’
Velika prostorija u kojoj je bio restoran oljuštena je do konstrukcije. Tako je izronila galerija odličnih proporcija, do tada skrivena sustavom za ventilaciju. Ostao je beton poda i tavanice te neprekinuta staklena horizontala prozora i golo spiralno stepenište s otiscima drvenih talpi u betonu. ‘Antić je projektirao u rasteru jednakostraničnih trokuta sa stranicom 7,3 m, što se odražava u organizacijskoj i konstruktivnoj logici prostora. Nova namjena prostora tražila je stvaranje novog prostornog izraza. Odlučili smo da to bude strop, odnosno spušteni strop od čelične trokutaste konstrukcije. Dobili smo 390 panela koji su po obliku i veličini pripadali ograničenom i kontroliranom setu prostornih varijacija.’
Između stropa i spuštenog stropa postavljena je rasvjeta kojom se, kao na sceni, mijenja atmosfera ovisno o dobu dana i meteorološkim uvjetima. Noću strop, pa i sam prostor djeluju prozračno, nejasnih rubova, lebdeće i gotovo nestvarno. Staklena traka pod umjetnim svjetlom postaje zrcalo, a gledano izvana podsjeća na zelenkastim svjetlom obliven svemirski brod. Danju prostor izgleda mnogo čvršće, dnevno svjetlo mijenja atmosferu ovisno o meteorološkim prilikama. Sprave za vježbanje samo potenciraju nadrealni dojam. Prateće prostorije - svlačionice, administracija i prijemni pult - projektirane su krajnje jednostavno i elegantno. Sve je podređeno velikom prostoru. Vježba se tijelo, a pogledom na ušće Save u Dunav opušta duh. Ako je vrijeme lijepo, vidi se Zemun i dio Novog Beograda.
Na svakom koraku je vidljivo da su se arhitekti u realizaciji borili za svaki centimentar svoje ideje i očito je da su mnogo puta izgubili bitku. Ima tu loše izvedenih detalja, nemarno izvedenih spojeva, pogrešnih nijansi... Poslije reprezentativnog fotografiranja za stručne časopise, neposredno prije otvaranje za korisnike, vlasnici su samonicijativno napravili izmjene kojima kao da je bio cilj da obesmisle napor arhitekata. Iako su bili prisiljeni napraviti mnoge kompromise, autori su ipak uspjeli realizirati osnovnu ideju onako kako su zamislili. Razgiban, dobro proračunat višeznačni strop je suština ovog interijera, kao što je to i jednostavnost ogoljene Antićeve konstrukcije. Štogod da se postavi između poda i stropa, u tom se slučaju može zanemariti. I promijeniti. U tome su senzibiliteti Stojanovića i Pavlovića slični Antićevom. Spremni su na kompromise, ali imaju prioritete od kojih ne odustaju.
Interijer je sa odobravanjem primljen u domaćoj i stranoj, stručnoj i laičkoj javnosti. Manipuliralo se imenom nekadašnjeg restorana, spominjao nekadašnji doživotni predsjednik s podsmijehom, krivo se baratalo činjenicama, ali bilo je i ozbiljnih prikaza.
Ovih dana u beogradskim stručnim krugovima i medijima uzbuđeno se komentiraju učestale posjete Daniela Libeskinda koji je nedavno na Arhitektonskom fakultetu pred prepunim amfiteatrom strašno branio svoj master plan dunavskog priobalja – od Pančevačkog mosta do stambenih blokova u neposrednoj blizini Antićevog sportskog kompleksa. Uz Libeskinda na projektu surađuje i Danac Jan Ghel. Obojici su pogledi uprti ka starom centru grada. Razrađuju se prometne i vizualne veze s Trgom Republike na vrhu Francuske ulice, a na njenom dnu, na samoj obali, Libeskind postavlja visoku zgradu – marker. Ni jedan nije pogledao što se to nalazi na obali, preko međa zadanog terena, pa su tako hrabri gabariti Antićevog sportskog centra i ovaj put ostali neprimijećeni. Jer, prije dosta godina, u drugačijim političkim i društvenim okolnostima, ta je kuća postavljena s istom idejom koja danas vodi Daniela Libeskinda – da se na obali Dunava postavi izrazit i privlačan gradski znak.
Ovom rekonstrukcijom Đorđe Stojanović i Vladimir Pavlović pokazali su da se može hrabro i pošteno ući u ravnopravni dijalog s graditeljskom baštinom moderne. Izveli su interijer mnogo ozbiljnije nego što se to vjerojatno očekivalo od njih. Ako usporedimo današnje i ondašnje socijalističke investitore, ovi drugi su u velikoj prednosti. Ma koliko s nedovoljne povijesne distance oštro procjenjivali pogreške prošlog društveno-političkog sistema, mora se priznati da se tada, makar samo iz ideoloških razloga, imalo sluha za arhitekturu kao važnog nosioca naprednih ideja. Danas je sve nesigurno, novac pogotovo, nema se vremena ni ambicija za velike geste. Treba baciti samo malo blješteće prašine u oči i sve prolazi. ‘Wellness Sky’ centar trebao je biti blještava prašina, a dogodilo se nešto sasvim suprotno. Antić upgraded. I on bi se, kao čovjek velikih poteza i velike taštine, vjerujem složio.