ORIS: Naslov vaše prve knjige je Primitivna budućnost. Na prvi pogled riječ je o kontradiktornom terminu. Možete li objasniti koncept primitivne budućnosti? Radi li se o kritičkom od­nosu prema suvremenom društvu i kulturi općenito?

 

Sou Fujimoto: Da, slažem se da su ‘primitivno’ i ‘budućnost’ u kontradikciji. Svaki arhitekt razmišlja o budućnosti, ali ona neće biti neka ‘futuristička’ budućnost. I u budućnosti će arhi­tekturu koristiti ljudi. Sviđa mi se krenuti od te elementarne, te­meljne postavke. Za mene su ljudi na neki način primitivni jer imamo tijelo i instinkte nalik na životinje. Naravno, mi nismo životinje, ali naše ponašanje, odnos između našeg prostora i tijela mogu biti vrlo primitivni. Vraćamo se na tu točku i pos­tavljamo pitanje: što je arhitektura; što je prostor ili što je mjesto za ljude u kojem bi živjeli? To nije kritički stav prema suvremenim uvjetima, mene zanimaju novi počeci. Mnoge stvari u arhitekturi promijenile su se na početku 20. stoljeća, no stotinu godina poslije mislim da je došlo vrijeme za ponovno raz­mišljanje o temeljima arhitekture. Na početku 20. stoljeća nismo imali nikakav koncept o informatičkoj tehnologiji ili ekologiji. Možemo uklopiti takve nove koncepte i osmisliti jednu novu, ali primitivnu fazu arhitekture.

 

ORIS: Svoju ste praksu započeli uvođenjem prostornih kon­cepata koji arhitekturu i tijelo dovode u odnos na drukčiji način od konvencionalne funkcionalne arhitekture. Kon­kre­tan primjer tih istraživanja je projekt ‘Kuće primitivne budućnosti,’ koji je postao neka vrsta prototipa za vaš rad.

 

Sou Fujimoto: Prije nekih deset godina nisam imao niti jedan pravi projekt, tek sam bio otvorio vlastiti ured pa sam pomislio kako bih volio stvoriti neku vrstu početne točke ili prototip, kao što je to bio sustav Domino za Le Corbusiera. Razmišljao sam kako bih se volio vratiti na onaj sasvim temeljni odnos između prostora i tijela, iznova razmotriti što je to pod ili što je to namještaj, ili prostorija. Zatim sam se pokušao osloboditi već postojećeg konteksta istraživanja tih odnosa. Ideja je vrlo jednostavna: spojiti arhitekturu i namještaj u jedno. Možemo sjediti na stu­bama visine 35 centimetara, možemo koristiti one dvostruke visine od 70 centimetara kao stol. Nakon prvobitne inspiracije počeo sam dublje promišljati kako definirati jedan takav te­meljni koncept primitivne budućnosti.

 

ORIS: Vaš koncept je jednostavan, ali je isto tako radikalan jer spajate tradicionalne elemente obitavanja i međusobno ih prožimate. U vašem prototipskom projektu i u ‘Finalnoj drve­noj kući’ stuba je funkcionalno mjesto na kojem se može sje­diti ili ležati, no ona je isto tako osnovni element za prostornu artikulaciju slobodne forme.

 

Sou Fujimoto: Od samog početka zanimale su me jednostavnost i složenost. Prva je inspiracija vrlo jednostavna, no zatim sam otkrio kako nam tak­va vrsta krajobraza ili prostora može pružiti kreativne mo­guć­nosti ponašanja u ovisnosti o različitim situacijama. Na­kon tri ili četiri godine počeo sam razmišljati o suprotnosti ili o usporedbi pećine i gnijezda. Gnijezdo je jedno dobro priprem­ljeno mjesto, kao što je to funkcionalna arhitektura 20. stoljeća. Pećina nije pripremljeno mjesto, nego je to kra­jobraz za ljudsko ponašanje ili reakciju. I pećina i gnijezdo predstavljaju sami početak arhitekture, ali se izrazito među­sobno razlikuju. A opet, postoji prostor pun inspiracije, pun mo­gućnosti za interpretiranje ili za reagiranje. On ljudima može pružiti jedno bogatije iskustvo. Naravno, prvo sam sa­mo projektirao prostor, a poslije sam razmišljao o tome što on jest i dobio sam novu interpretaciju, ili novi koncept, iz tog projekta.

 

ORIS: Kuća primitivne budućnosti više se odnosi na kon­cept pećine jer je pećina manje unaprijed definirana i tek tre­bate otkriti njene potencijale. Kada govorimo o gnijezdu, ono je unaprijed definirano u smislu funkcije. Nudite jednu otvorenu situaciju u kojoj ljudi trebaju sami otkriti kako kolo­nizirati prostor.

 

Sou Fujimoto: Da, to je velika raz­lika. Ako pripremimo ili stvorimo jedan potpuno otvoreni prostor, to je neka vrsta fleksibilnosti 20. stoljeća, ali ja mislim da on i nije baš toliko fleksibilan. Naposljetku, to je samo jedan ve­liki prostor i ljudi će se osjećati zbunjeno oko toga kako ga koristiti. ‘Kuća primitivne budućnosti’ ne nalikuje nekom univerzalnom otvorenom prostoru, više je slična krajobrazu, punom mnogobrojnih različitih predjela.

 

ORIS: Lebbeus Woods je rekao, otprilike ću parafrazirati njegove riječi, kako veličina prostora i njegova performansa ili funkcija nisu u direktnoj vezi, posebno u smislu stanova­nja, čime je kritizirao ortodoksno funkcionalističko raz­mišlja­nje.

 

Sou Fujimoto: Prvobitna inspiracija za ovaj projekt mi­ni­jaturne kuće djelomično se temeljio na tipičnoj situaciji u kojoj žive ljudi u Japanu. Nemamo dovoljno prostora i zato mo­ra­mo razmišljati trodimenzionalno. I praktična situacija i kon­ceptu­alna situacija, jednako kao i moj osobni dojam o to­me što je idealni prostor za ljude, mješavina je koja je stvorila koncept.

 

ORIS: Taj me koncept podsjeća na istraživanja otvorenih mreža Yone Friedmana povrh grada koje su potpuno fleksi­bilne i spremne za kolonizaciju na mnogo različitih načina, koje sami arhitekti ne mogu predvidjeti. Kada govorimo o fleksibilnosti, barem ovdje na Zapadu, skloni smo misliti na japansku ideju fleksibilnosti i prostore s višestrukom nam­jenom.

 

 

Sou Fujimoto: Japanska tradicionalna arhi­tek­tu­ra na neki je način vrlo otvoreni prostor. Ima mnogo tankih drvenih stupova i kliznih vrata. Možemo kontrolirati veli­činu prostorija; možemo kontrolirati na koji će način unutrašnji i vanjski prostor biti razdijeljeni, pa je u tom smislu fleksibilna. Istovremeno, mislim da mene više zanima jedna druga fleksi­bil­nost. Ljudi ne mogu kontrolirati prostor, ali mogu na­ći način ka­ko biti kreativniji prilikom upotrebe prostora i reakci­je na njega. Mislim da u mom kreativnom stavu zajedno egzis­ti­raju japans­ka tradicionalna fleksibilnost i neka vrsta nove fleksibilnosti.

 

ORIS: Prostori koje stvarate su u svojoj osnovi bez ikakve hijerarhije. Često pribjegavate preklapanju planova, kao na prim­jer u obiteljskim kućama gdje pokušavate stimulirati so­cijalne inter­akcije putem različitih otvora i odnosa između prostora.

 

Sou Fujimoto: Prostor bez hijerarhije za mene predstav­lja jednu od najzanimljivijih postavki zbog toga što se može odnositi na informatičku tehnologiju, ali u isto vrijeme jednos­tavne stvari koje ne posjeduju hijerarhiju nisu toliko za­nim­ljive. Želim stvarati prostore s gradacijama, guste pros­tore i manje guste prostore. Ljudi mogu odabrati tamniji prostor ili otvo­reni prostor, to je neka vrsta situacije poput krajobraza. Stvar­ni prostor nije isti kao onaj na internetu, stoga ja prevodim internetske situacije ili situacije slične mrežama u stvarni pros­tor. Mislim da je prostor poput šume mnogo zanimljiviji. Šuma ima mnogo drveća, sama po sebi ne posjeduje hijerarhiju, ali ima različite predjele, razne različite prostore. Ona nema hijerarhiju, ali nije niti ravnopravna u cijelosti.

 

ORIS: Čim uspostavite odnose, dobivate neku vrstu sustava koji može biti ili više fiksan ili otvoreniji. Uveli ste neku vrs­tu labave složenosti u Dječjoj bolnici u Hokkaidu.

 

Sou Fujimoto: To je bio jedan od prvih pokušaja stvaranja ne­ke vrste sustava bez sustava, forme bez forme. U tom smo konkretnom slučaju koristili blokove ili ćelije kako bismo pro­jektirali tlocrte nastale slučajem.

 

ORIS: Pokušavate otvoriti ljudima višestruke načine za nas­tanjivanje vaših prostora, ali ne radite s fizičkim promjenama u prostoru. Umjesto toga, radite s različitim ograničenjima. To je jedan potpuno drukčiji način slobode korištenja prostora, odabira unutar fizički fiksnog prostora. Možemo naučiti kako prihvatiti ograničenja i okrenuti ih u svoju korist, ali morate se uhvatiti u koštac s prostorom na jednom drugom nivou.

 

Sou Fujimoto: Potpuno se slažem zato jer arhitektura, prema mojem mišljenju, na kraju ima golema ograničenja; iako možemo pomicati klizna vrata, cijelo je područje strogo definirano arhitektonskim sustavom. Ta fleksibilnost kliznih vrata vrlo je mali dio arhitekture, stoga ne želim varati ljude. Arhitektura nije fleksibilna, to je točka s koje želim krenuti. Ta je činjenica vrlo snažna i ne možemo promijeniti nešto toliko temeljno. Ako je vaš um fleksibilan, tada se možete ponašati u skladu sa situacijom ili u skladu s time koliko je ljudi oko vas. To je jedna vrsta drastične promjene u sta­vu. Fleksibilnost ne znači stvari koje možete pomicati, fleksibilnost ima veze s odnosima između prostora i vašeg tijela.

 

ORIS: Sviđalo se to nama ili ne, arhitektura uvijek određuje naše obitavanje u prostoru. Arhitektura je fizička činjenica, stoga je neizbježno određeno nametanje arhitektonskog kon­cepta stanovnicima arhitekture. Na koji se način bavite tim problemom kada projektirate obiteljske kuće, na primjer? Na neki način vi orkestrirate svakodnevni obiteljski život koji je osjetljivi i složeni problem.

 

Sou Fujimoto: U procesu projektiranja suočavam se s velikom kontradikcijom. Volim projektirati neku vrstu stvari koje nisu projektirane, ali moram projektirati, moram definirati. Mislim da stvaram neku vrstu vrlo jednostavne forme ili sustava. Na primjer, projektirao sam kuću koja je kutija u kutiji u kutiji, s mnogo otvora – koncept je vrlo jednostavan. Ali, kako rasporediti položaje otvora ili kako urediti tlocrt ovisi o okruženju ili o tome koliko je ondje ljudi, ili o tome koja je orijentacija kuće. S takvom vrstom više praktičnog planiranja ili projektiranja moramo misliti o stvarnosti, a tada koncept i stvarnost mogu sretno egzistirati zajedno.

 

ORIS: Počinjete s vrlo jednostavnom idejom i konceptom, a vaš se proces rada razvija kroz mnoga ponavljanja i testiranja, većinom kroz makete dok ne dođete do krajnjeg rezultata.

 

Sou Fujimoto: Naravno, naposljetku je na nama da fiksi­ramo točnu poziciju otvora ili nečega drugog, a taj je proces za mene vrlo tajnovit. Radimo prvu maketu koja ima vrlo gru­bi tlocrt. Zatim zamišljamo što se događa unutra ili što se događa u cijeloj kući, i potom počinjemo podešavati. Ja ne znam što će biti definitivni kraj tog projektiranja. Ono raste poput djeteta. Ponekad raste u dobrom smjeru, a ponekad u lošem, stoga moram mijenjati smjer projektiranja. To nije otvoreni i beskrajni proces, nego on postiže određeni cilj. Mi o tome razgovaramo s klijentom i grana nastavlja rasti, ali mi ne znamo koji je smjer najbolji. A onda, u nekom trenutku, ili zbog određenosti plana ili zbog nekih drugih razloga, pro­jek­tiranje završava. Ne postoji najbolji smjer, stoga je to vrlo slično evoluciji vrsta. Mislim da su ljudska bića, ili što se toga tiče pasa ili ptica, u svakom danom trenutku najbolji što mogu biti. Kao ljudska bića mi smo zadovoljni, ali imamo potencijal biti još boljima.

 

ORIS: A onda opet, kada govorimo o krajnjem rezultatu pro­cesa, rekli ste kako preferirate da sama kuća bude više od ne­čega artificijelnog. Možete li objasniti tu ideju?

 

Sou Fujimoto: Ona se odnosi na jednostavnost i složenost. Prije 20. stoljeća, artificijelni predmeti su nekako trebali posje­dovati jednostavnost zato jer je raspon informacija koje su ljudi mogli kontrolirati bio mali, pa smo morali koristiti rav­nu liniju ili kut od 90 stupnjeva za kontroliranje situacije. Sada imamo novu tehnologiju, novi duh, novo sve. Ljudi mo­gu kontrolirati složene situacije. Za mene su najsloženije stva­ri prirodne stvari, ono izvan artificijelnih stvari, stoga se po­ku­šavam više približiti prirodnoj složenosti nego umjetnoj jednostavnosti. Moramo imati neku vrstu jednostavnosti i složenosti odjednom, ne samo kaotičnu složenost, a onda mo­žemo imati nešto više od običnih artificijelnih predmeta.

 

ORIS: Kada govorimo o odnosu između artificijelnosti i priro­de, ponekad koristite prirodu kao metaforu za svoj rad, na primjer, metaforu stabla.

 

Sou Fujimoto: Jedan od razloga za to jest činjenica da sam rođen na sjeveru Japana, u regiji Hokkaido koja je ruralno područje, pa sam se u djetinjstvu često igrao u šumi. U šumi ste izrazito zaštićeni stablima, ali u isto vrijeme niste zatvoreni, vani ste, i možete ići kamo god želite. Ona je i otvorena i zaštićuje, jedan je od temeljnih oblika u arhi­tekturi. U isto vrijeme ne želim prevoditi prirodne stvari direktno u arhitekturu. Ne želim koristiti sam oblik stabla ili sustav prirodnih situacija. Umjesto toga, pokušavam nekako krivo prevesti prirodne stvari u arhitekturu, pa stoga stablo nije stablo, nego pokušavam preuzeti svaki prostor na svakoj grani i stvoriti nove, još umreženije odnose.

 

ORIS: Mnoge od vaših recentnijih građevina predstavljaju dos­lovno trodimenzionalne mreže konstituirane od auto­nom­nih elemenata, koji su slobodno raspoređeni u prostoru. Uvo­đenjem trodimenzionalnosti kreirali ste gušće prostorne dis­pozicije. Ima li to ikakve veze s japanskom situacijom u kojoj je zemlja izrazito vrijedna i dragocjena, pa morate raz­vijati građevine okomito, u visinu?

 

Sou Fujimoto: Da, upravo tako. Ti praktični razlozi zaista predstavljaju početnu točku. Jedna se kuća gradi s mnogo malih razina, kretanje je tro­di­menzionalno. Ta je kuća jedna od prvih koje sam projektirao u Tokyju. Veličina parcele vrlo je malena pa smo pomislili kako je ‘malena parcela – malena kuća’ previše obično, to je samo mala kuća i odlučili smo projektirati mnogo manjih razina koje su u međusobnom odnosu, poput namještaja. A onda sam otkrio kako možemo napraviti jedan veliki trodimenzionalni prostor s mnogo stuba, pa možete osjetiti ne jedan mali kat nego tro­dimenzionalni, vrlo veliki prostor. Imamo mnogo razli­či­tih nivoa, različitih veličina katova, pa možete imati vlastite različite zone u kojima želite biti. Na tako malom gradilištu za mene je najbolja strategija maksimalizirati to nešto maleno, uživati u malom, ne napraviti maksimalno veliki mali kat, nego dodati različite dimenzije. Ne želim se sužavati i pokušavam stvoriti uobičajenije strategije za samu arhitekturu. Mnogo malih katova može biti jedna krasna strategija čak i za veliku kuću jer se temelji na osnovnim osjećajima ugode za ljude, ili na osnovnom odnosu komfora prema prostoru.

 

ORIS: Ideja komfora u Japanu prilično je drukčija od one u Europi, na primjer. U stambenoj kući u Tokyju uveli ste kon­cept stana u kojem morate izaći van kako biste ušli u dru­gu prostoriju.

 

Sou Fujimoto: Ta kuća je prilično iznimni slučaj, ali i komfor je u Tokyju pomalo čudan na neki način. On je zaista prepun malih puteljaka i malih prostora. Shvatio sam kako ondje postoji jedna druga vrsta komfora. Nije Tokyo skučen na male prostore, nego je mali ugodni prostor beskrajan, on se proteže kontinuirano kroz cijeli grad. U tom sam pro­jektu pokušao iznova stvoriti tu vrstu tokijskog kom­fora u stambenoj zgradi. Svaka jedinica-kutija u kući vrlo je mala, ali odnos može imati raznoliki potencijal, stoga se možete penjati po ljestvama ili možete izaći van kako biste iskoračili na gornji dio stana ispod. To nije samo jedan mali prostor, nego možete imati mnogo mogućnosti za ho­danje uokolo po kući. Pokušao sam je napraviti kao jedan ekstremni Tokyo.

 

ORIS: To je ponovno stvaranje uvjeta toga grada i njegovih međuprostora koji su isto tako dio gradskog života. A što je s društvenim prostorom u Tokyju, kao on funkcionira? Kako ulice i prostori između njih odigravaju svoju javnu ulogu?

 

Sou Fujimoto: Meni je to bilo vrlo zanimljivo kada sam prvi put doselio u Tokyo. Imao sam jako malu sobu, ali kada bih izašao van, ulica bi isto tako bila mala, sve je bilo malo. Unutra je moj ugodni prostor, ali i vani je isto tako ugodan prostor, ali naravno njega morate dijeliti s drugim ljudima. To nije problem jer je prostor vijugav, nije ravan. Ugao je ispred mene, a zatim hodam pedeset metara i dolazim do sljedećeg ugla. Tokyo ima razne zone koje su međusobno različite, ali ja više govorim o stambenim naseljima, kompliciranim područjima. U tim su područjima javne stvari i privatne stvari jako pomiješane, kao jedna stupnjevana situacija. Kuća je više privatno područje, a ulica je prilično javno područje. Jedna tako zgodna gradacija stvari vrlo mi je zanimljiva.

 

ORIS: Mnoge ulice u Tokyju nemaju imena, no kuće su oz­na­čene na komplicirani način, kao neke vrste podvrsta. Je li mo­guće da to ima neke veze s tom idejom gradacije prostora bez hijerarhije? Riječ je samo o tome da se morate itekako potruditi kako biste shvatili kako to funkcionira, ali tada ćete isto tako razumjeti genealogiju određenog pod­ručja.

 

Sou Fujimoto: Japanske su kuće samostojeće, postoji mini­mum od pe­deset centimetara prostora između njih. Pone­kad postoji procijep od jednog metra. Procijep od jednog metra vrlo je sličan minimalnoj širini ulice, stoga nije sasvim jasno što je otvor između kuća, a što ulica; ponekad ljudi znaju u sva­ko­dnevnom životu koristiti otvor između kuća. Ne postoji nedvojbeno ulica, no ulica je malo širi ot­voreni prostor. To je raz­log zašto ulice nemaju imena jer je ulica samo neki otvoreni pros­tor. Ona nije bila definirana prije kuća, nego nakon što su kuće raspoređene. Ta vrsta sus­tava pokazuje kako je stari dio Tokyja izgrađen i kako su za­jedno pomiješane kuće i krajobraz gra­da.

 

ORIS: To ste, na primjer, uveli u kući N, gdje imate niz otvora između eksterijera i interijera, a razgraničenje između javnog i privatnog je postupno ili nejasno.

 

Sou Fujimoto: Takve su mi stvari bile najzanimljivije. Možete prolaziti kroz nečiji vrt ili kroz procijep između prostora dvije kuće. To je privatni posjed, ali je u redu prolaziti kroz njega. To je neka vrsta ja­ko pomiješa­ne situacije privatnog i javnog. Ponekad je vrlo uzbudljivo šetati kroz takva tajnovita mjesta u potrazi za vlas­ti­tim prostorom ili kako biste otkrili vlastiti način za šetnju gradom.

 

ORIS: Smatrate da je ovo jedna od novih zadaća za arhi­tek­turu: preispitivati odnos između javnog i privatnog, i pro­­niknuti u to kako biste reinterpretirali taj koncept?

 

Sou Fujimoto: To je početna točka. Mislio sam na kuću Tokyo. Granica između kuće i grada nije sasvim jasna, stoga sam pokušao granice učiniti nejasnima uz pomoć slojeva. Koncept slojeva dolazi iz tradicionalnije japanske arhitekture. Imamo stupnjevanje slojeva od grada prema kući. Naravno, to se od­nosi na osnovnije aspekte arhitekture. Arhitektura mora imati jasnu granicu, ali u isto vrijeme ja pokušavam tu granicu učiniti nejasnom.

 

ORIS: Mislim da se Sveučilišna knjižnica Musashino u Tokyju isto tako bavi brisanjem definicije onoga unutra i onoga vani, ali tamo ste koristili ideju spirale. Nije riječ o kutiji u kutiji, nego o spiralnoj dispoziciji.

 

Sou Fujimoto: Postoji ne­koliko različitih razloga za spiralu. Obično se sistematični tlocrt sve više traži za knjižnice, ali mislim da je to šetanje uo­kolo kao kroz šumu i dolaženje do nekih neočekivanih knjiga isto tako vrlo važno. Pokušavamo ta dva suprotna aspekta tretirati kao ravnopravne i volimo ih koristiti zajedno. Na kraju smo otkrili taj spiralni oblik koji može imati tu vrstu lije­pe koegzistencije zato jer ako ste u sredini, vidjet ćete sve ka­tegorije koje vas okružuju. Istovremeno, oblik spirale zaista je jedan primitivni tlocrt labirinta. Imamo veliki broj otvora, stoga ovo može biti labirint za ljude koji nisu u potrazi za knji­gama. U isto sam vrijeme razmišljao kako je knjižnica go­lema, ali kada tako složenu knjižnicu napravite od samo jedne police, ona može biti vrlo zabavna stvar ili vrlo lijepa stvar. Svidjela mi se ideja da samo jedna dugačka polica za knjige može sačinjavati jednu zaista složenu knjižnicu.

 

ORIS: Uzimate li u obzir koncept ljepote neke građevine ili razmišljate o oblicima kao o racionalnom dijelu arhitekture, a ljepota predstavlja neku vrstu posljedice procesa projekti­ranja?

 

Sou Fujimoto: Iskreno, pokušavam napraviti nešto što je vrlo lijepo. Stoga se u procesu prosuđivanja svakog pro­­cesa moja odluka djelomično sastoji od procjenjivanja je li nešto lijepo ili nije, a djelomično od nečega što je izvan uobi­ča­jenog koncepta ljepote.

 

ORIS: Kada se pojavljuje dijagram u procesu projektira­nja? Koristite li dijagram kao alat objašnjenja za vrijeme ili na­kon procesa projektiranja kako bi se moglo razumje­ti što je napravljeno i sumirati što je naučeno?

 

Sou Fujimoto: Mogu reći da se dijagram ne događa na samom po­čet­ku zato jer je početak vrlo kaotičan. Zatim, kroz proces rada možemo pronaći neke vrste dijagrama ili jednostavnih oblika koje možemo dalje razvijati na različite načine. Naravno, nakon završetka projekta možemo otkriti različite aspekte, stoga mislim da u jednom projektu možemo otkriti kako je­dan dijagram po projektu nije realnost. Projekt može imati jedan dijagram, ali s različitim kutovima gledanja, s mnogo različitih mogućih shvaćanja. Nekako se dijagrami javljaju poslije.

 

ORIS: To je isto tako alat za komunikaciju i pohranu zna­nja. To je jedna sažeta ideja neke ideje ili projekta.

 

Sou Fujimoto: Dijagrami i ključne fraze ili ključne rečenice proizlaze iz projekta, tijekom procesa rada ili nakon njega.

 

ORIS: Na primjer, što je bila ključna rečenica za knjižnicu?

 

Sou Fujimoto: Knjižnica sadrži dijagrame koegzistencije mogućnosti traženja i mogućnosti pohranjivanja, sistematič­nih stvari i kaotičnih stvari. To je jedan aspekt, a druga je stvar da je nakon završetka ovaj prostor knjižnice neka vrsta niza očekivanja. Većina je prostora blokirana zidovima, a neki ot­vori imaju mogućnost pokazivanja prostora iza. Tada ćemo biti okruženi ne arhitekturom, nego čitavim očekivanjem, pa stoga možemo reći da je arhitektura beskrajna. Arhitektura je zaustavljena i fiksirana, ali je vaše iskustvo beskrajno. Oče­kivanja mogu stvoriti jedan drugi set očekivanja.

 

ORIS: To je savršeno mjesto za slučajne susrete, možete slučajno naići na knjigu koja vam je potrebna. Na neki način, arhitektura nestaje zato jer okolinom dominiraju knjige ili iskustvo pretraživanja.

 

Sou Fujimoto: Arhitektura koja nestaje idealna je arhitektura.

 

ORIS: Vaša arhitektura ima sposobnost nestati, a ipak ona i dalje diskretno orkestrira događanjima. Za razliku od arhi­tekture koja je toliko izrazito prisutna da tvrdi kako otvara nove mogućnosti. Možete li objasniti koncept ‘guruguru’?

 

Sou Fujimoto: To znači ‘spirala’ na japanskom. Prva spi­ra­la koju samo koristio nije bila ona u knjižnici, nego u pro­jektu privatne kuće Spirala. U tom sam projektu imao nam­jeru stvoriti neku vrstu kontinuiteta ili stupnjevanja, uvo­deći promjene od izvana prema iznutra ili od javnog prema privatnom. U toj je spirali javni dio kuće okrenut prema ulici, znači ta je zona otvorenija. Privatni sadržaji se postupno uvla­če u dubinu ku­će. Privatno nije odijeljeno zidovima, nego dužine prostora odvajaju privatne i jave zone, stoga postoje različite realizacije slojeva od grada prema kući. To je početak spirale. U knjižnici smo otkrili drukčije aspekte spirale, jednu lijepu koegzistenciju sistematiziranog i kaotičnog. Koncept ‘guruguru’ spirale raste. To je jedan od najprimitivnijih oblika koje su ljudi crtali; slike i crteži u pećinama sadržavali su takve stvari. Meni se nekako sviđa iznova prevoditi jednu tako zaista primitivnu stvar. Na­ravno, Le Corbusier je koristio spiralne oblike za ‘rastući muzej’ pa je to jedan više sistematičan prije­vod primitivnijeg oblika, a ovdje je to drukčiji prijevod. To nije neki novi oblik, on je vrlo star, ali s novom interpretacijom, s novom promjenom u značenju. ‘Guruguru’ nema značenja, to je jedna ekspresija osjećaja.

 

ORIS: Ako razmišljate o današnjem stanju arhitekture, koja je u nekom smislu na mrtvoj točki, mislim da vaš rad otvara jedan mogući izlaz iz krize jer je on neka vrsta skromnog ra­zumije­vanja složenosti. Na koji to način koincidira sa si­tuacijom u Japanu nakon katastrofalnog potresa? Bit će veliki izazov za arhitekte iznova stvoriti što je ranije bilo stvoreno na spontaniji način. Vaše istraživanje prevođenja japanskih gradskih struktura u arhitekturu moglo bi biti jedno korisno iskustvo za osjetljive rekonstrukcije poharanih područja.

 

Sou Fujimoto: To nije samo problem arhitekture, nego infrastrukture, krajobraza grada, urbanog planiranja, ekologije. To je veliki izazov. U isto vrijeme, drugi japanski arhitekti i ja bespomoćni smo kada je riječ o urbanim situacijama, zato što se Tokyo kreće i raste iz dana u dan, a arhitekti mogu projekti­rati samo male parcele. Možemo predložiti urbane vizije, ali one ne­maju stvarnu moć. Nove se izgradnje događaju iznenadno i ponekad samo jedan maleni prolaz razdvaja postojeće naselje s drvenim kućama i naselje s neboderima. Taj grad posjeduje neku vrstu vrlo čudne mješavine. Na primjer, Kina sada gradi nove gradove za koje generalne urbanističke planove izrađuju arhitekti. Ne znam je li to dobro ili ne, ali svejedno, oni su u stanju to napraviti.

 

ORIS: Zapravo, jedina stvar koja je stabilna u Tokyju su par­kovi; to je nešto što ne mijenja niti svoj oblik, niti svoj položaj. Oni su uvijek isti, stabilne strukture. Urbano tkivo između parkova u stalnoj je mijeni. Imamo tu osebujnu in­verziju da se kruto mijenja, a prazno je stabilno.

 

Sou Fujimoto: Sviđa mi se što ta vrsta tajnovitog dijela Tokyja zapravo postoji. Temeljna infrastruktura ili temeljni okvir Tokyja bazira se na periodu Edo, samurajskom periodu. Sada je to vrlo moderni grad, ali temeljni raspored ulica bio je definiran u periodu Edo pa tako imamo vrlo čudne putove.

 

ORIS: Možete li objasniti koncept vašega nagrađenog pro­jekta na natječaju za Centar znanosti u Novom Beogradu?

 

Sou Fujimoto: Znanstveni centar 20. stoljeća bio je na neki način golemo skladište s mnogo, mnogo predmeta iz pod­ručja znanosti. Razmišljali smo o tome kako bi mogao iz­gle­dati centar znanosti 21. stoljeća i pomislili smo da bi mo­gao izgledati kao šuma u kojoj ljudi mogu šetati uokolo u prirodi, pa tako predmeti nisu samo u nekom skladištu, nego isto tako koegzistiraju s prirodom. Zato smo napravili golemi patio poput zida, visok 15 metara i prilično tanak. Iako je to patio, istovremeno je i kao visoko stablo. Njegov smo plan rasporedili kako bismo kreirali različite prostore gdje ljudi mo­gu šetati uokolo. Isto tako, postoji golemo krovište. Ono je toliko visoko postavljeno da sami krov ne možete osjetiti. Koristili smo reflektirajući materijal pa možete vidjeti kako se unutarnja dvorišta nastavljaju u nebo. Šuma knjižnice je intim­nija, a ona Centra znanosti više je kao stvarna šuma. Dok razmišljam, postoji jedna vrsta kontradikcije: prirodna ili umjetna šuma ili stvari između. Trenutačno projektiram jedan muzej umjetnosti u Shanghaju, privatni muzej koji je jako velik. Zapravo je riječ o renoviranju starog skladišta. Veliki ulazni prostor tog muzeja umjetnosti uredili smo kao šumu. Koristili smo prava stabla, stoga izvana izgleda kao prava šuma. Koristili smo vrlo jednostavne staklene stijene za uređenje interijera, a krov je isto tako napravljen od stakla. I taj muzej ima mnogo patia. Stabla su u unutarnjim dvorištima, ali imamo mnogo stakla pa reflektiranje i stvarna stabla mogu zaista naglasiti ili maksimalizirati šumu. Šuma oko šume.

 

ORIS: Je li to šuma koja postaje oblak?

 

Sou Fujimoto: Šuma-oblak. Oblak je u nekom smislu jedna vrsta idealne arhi­tekture zbog toga što ima manje ogra­ničenja, ali posjeduje površi­nu i ima stupnjevanje, različite varijacije gustih i manje gustih područja, svijetlih područja ili tamnih područja – oblak je takav za mene. Pa, kako onda napraviti stvari koje izgledaju kao oblak? To je dobar izazov koji može nadahnuti novu arhitekturu.

 

ORIS: Koncept oblaka dolazi od japanske tradicije grafičke re­pre­zentacije prostora. Na jednoj jedinoj slici imate do­ga­đa­nja koja se odvijaju u različitim trenucima.

 

Sou Fujimoto: To je vrlo tipična, ali vrlo čudna japanska tra­di­cio­nalna slika. Cijelo je područje prekriveno oblakom, a kroz oblak možete vidjeti različite scene. Za Japance oblak je ta­kav. On može pružiti okvir za vaše iskustvo. Cijela je stvar defi­ni­rana oblakom, ali sam je oblak gotovo bijeli, ništa. Stva­ri koje su gotovo ništa mogu stvoriti temeljni okvir za vaše iskustvo. To je jedna lijepa inspiracija.

 

 

ORIS: Često pribjegavate kompjutorskim znanostima i in­for­matičkoj tehnologiji. Mislim da taj tradicionalni koncept obla­ka zaista dobro odgovara konceptu cloud computinga. Ne­ja­san je, ima granice i daje vam okvir za iskustvo – kao skup­na inteligencija.

 

Sou Fujimoto: Mislim da je to vrlo zanimljivo zato što sada oblak ne znači samo oblak iz pri­rode, nego neku vrstu stvari koja umrežava. Sviđa mi se ta vrsta novih stvari, internetskih stvari, jer kada se dogodi nešto novo, tada se i arhitektura može nekako promijeniti. Ekološke ili informatičke teme mogu na neki način promijeniti arhitekturu zato što one mogu promijeniti ponašanje ljudi. Vrlo sam svjestan takvih vrsta novih stvari, ali ne reagiram previše direktno, volim pronaći temeljna značenja ili aspekte takvih novih stvari. Zanimljiva je stvar da cloud computing ne možemo vidjeti, pa je stoga veliki izazov kako translatirati te nevidljive stvari u vidljivu arhitekturu. Ne mo­žemo ih vidjeti, ali moramo pronaći način da ih vidimo.