Nova zgrada Gradske vijećnice u Lalínu je eksperiment. Izazov je 2004. postavio natječaj grada Lalína, u galicijskoj pokrajini Deza, kako bi se gradu od 20 000 stanovnika osigurali povezani prostori gradske vijećnice i drugih javnih servisa. Madridski studio Mansilla+Tunón ostvario je projekt jedinstvene zgrade.
PROŽIMAJUĆI PROGRAMI
Geneza projekta u Lalínu može se objasniti dijagramom, grafičkim alatom koji koncizno definira inicijalni prostor gdje se različite komponente mogu kombinirati njihovim međusobnim odnosima. Neovisno o formi, dijagram izravno izražava program upotreba i ograničenja kao poveznice i veze.
U Lalínu su M+T iskoristili snagu dijagrama s jednim ciljem: prožeti elemente programa koji su a priori neovisni. Kako bi ostvarili cjelovitu površinu koja će biti manja od sume svojih dijelova, M+T su konstruirali ‘prožimajuće prostore’, ekvivalent ne-disjunktivnih skupova iz teorije skupova. Ta vrsta ‘zagriza’ između programa čini da se aktivnosti dva različita prostora (A i B) susreću u trećem, zajedničkom prostoru (AB) koji je dio oba, ali istovremeno izrazito različit.
Kad dobro definirane, no različite funkcije dijele pridružene prostore, postiže se optimizacija zajedničkih kvadratura, ne samo zato jer u obzir istovremeno uzimaju različite dijelove, nego i zato jer to implicira njihove veće mogućnosti. Na taj način prostor većih zahtjeva postaje učinkovitiji jer na njega više utječu topološki odnosi i sintaksa nego njegova formalna definicija.
Strategija M+T je ponovno bila da se odmaknu od problema u apstraktno područje u kome će formulirati hipoteze. Budući da se one mogu mijenjati unutar vlastite logike, te se hipoteze pomiču od individualnog prema općem. Premisa se, stoga, pročišćava zakonima sustava kojemu se postupno dodaju podaci iz fizičke realnosti. Ti podaci dalje dovode do novih ideja: proces je iterativan.
Procedura nije opterećena određivanjem oblika artefakta, već prije pronalaženjem pravila igre koja će konačno dopustiti ispunjavanje određenih potreba u konkretnom projektu; to je ‘prirodna’ procedura jer će se pokušaji i pogreške odbaciti ili privremeno prihvatiti premise kako bi se prilagodila zahtjevima.
U Lalínu se formulirani sustav pokazuje kao grupiranje neovisnih funkcionalnih ćelija. To se grupiranje ponavlja u uzastopnim podskupovima i na taj se način uspostavlja struktura međusobno povratnih odnosa. Jedini hijerarhijski odnosi između skupova su oni koji proizlaze iz te razine. Skupovi su koherentni zbog odnosa između svojih elemenata, ali i zbog materijalnog aspekta, jer je matrica izvorno – također konstruktivna matrica. Ne ulazeći u detalje, materijalni se projekt definira samo jednim detaljem fasade i jednim na krovu. Primjer je tretman prirodnoga, odraženog svjetla kojim se postiže profinjeni rezultat s gledišta percepcije.
KONSTELACIJA I ČVOR
Projekt se materijalizira grupiranjem ćelija poput konstelacija, odnosno putem geometrije koordinata rasutih po prostoru. Konstelacija je konvencionalno grupiranje elemenata ne nužno povezanih na lokalnoj razini. S morfološkog stanovišta, rješenje s jezgrama prenosi se u obujme, odnosno središta (koordinate na lokaciji) i radijuse (harmonija između korespondirajućih dimenzija), prema analizi arhitektonskih problema. Tako konačno rješenje postaje konkretno kroz presjeke područja utjecaja određenih gravitacijskih središta koja su po svojoj prirodi funkcionalna. Rezultirajuće konkavnosti i konveksnosti mogu se razumjeti u skladu s eksternim i internim pozicijama tih generirajućih središta.
Kontrapunkt rasutoj organizaciji konstelacija pronađen je u konceptu čvora. Čvor funkcionira pomoću trenja i zahtijeva geometriju doticaja koja mu jamči stabilnost. Predstavljen je umetanjem obujma datih topologija što im jamči strukturu i zahtijeva, zbog rasporeda tenzija, prostor koji se svejedno ne ispunjava.
Projekt u Lalínu kristalizira se kad ta precizna umetanja omoguće prijenos dijagrama funkcijskih odnosa u jezik prostora, što je uvjet zbog kojeg se ćelije sudaraju. Ta bliskost omogućuje susret, ‘trenje’ između programa, a projektiranje čvora je ključna odluka koja osigurava pravi stupanj kompaktnosti.
TENZIJA PERIMETRA
Bez čvrstog kontinuiteta perimetra nema kompaktnosti. Samo se na taj način postiže kohezija skupa, skupa koji bi se inače fragmentirao u autonomne dijelove. Ako je Lalín kompozicija koja se proteže bez ishodišta, kontinuirani oris određuje stupanj koncentracije njezina sadržaja. Perimetri služe kao ‘pojasevi’ koji cjelini i grupacijama daju prostorne važnosti. Uspjeh ove radijalne geometrije leži u tome da postoji izravni odnos između veličine grupacije i zakrivljenosti korespondirajućeg pojasa. Istovremeno napetost granica artefaktu omogućuje organizacijsku slobodu. Zbog toga se pažljivo kalibriralo u pokušaju da se projekt pozicionira na željenu točku između zatvorenoga, iznutra razdijeljenog, kompaktnog volumena i rasute konglomeracije bez unutarnje napetosti. Jasno je da iza te prividne jednostavnosti u Lalínu također postoji i skriveni fokus međuovisnih parametara fizičke i programatske gustoće, kao što treba postići i kritičnu gustoću. Tako nas kontrolirana veličina otiska, unutar veće lokacije, podsjeća na početni cilj prisiljavanja funkcija i korisnika da kolidiraju kroz ekspanziju i na usklađivanje između centrifugalnih jezgri. Krug perimetra može se vidjeti kao nužna centripetalna antiteza radijalnoj geometriji.
Izvana se zakrivljeni perimetar materijalizira kroz poligonalnu staklenu kožu čiji fragmenti odražavaju nebrojene nijanse zelene boje. Taj sažeti, no isprekidani kontinuitet umnožava svoju prisutnost u okolini i istovremeno zgradi daje ljudsko mjerilo, a da ne kompromitira njen apstraktni karakter. Čak i ograničeni volumen, čini se, obraća pozornost na okoliš i pristupa mu učinkovito. Ipak, M+T ne žrtvuju ono što bi projekt trebao značiti: jednu javnu zgradu smještenu u kontekst gotovo bez strukture. Intervencija je oštra, ali ekspanzivna, ostavlja trag na karti kao što to čine castrosi iz povijesti. S tim vojnim utvrdama dijeli vjeru u vlastite osnovne unutarnje zakonitosti. Lalín ima centralnu osnovu u kojoj su središta multiplicirana.
Izvana se perimetar otkriva na dva načina. Prvo, iz daljine se doima poput horizonta u perspektivi i izvora odraženog svjetla koje traži svoj put. Drugo, poput prozora koji je povremeno isprekidan, a povremeno prosijava izvana, već prema gledištu korisnika u odnosu na translucentno, zamagljeno ili providno staklo; fragmentirani prozor koji se ne otvara prema krajoliku, već počiva na njemu. Horizont i prozor objašnjeni su s prostornog gledišta.
FLIPER PROSTOR
U projektu postoje dvije prostorne formule koje strateški uravnotežuju jedna drugu: s jedne strane stvarne funkcionalne jedinice, a s druge njihova područja utjecaja.
Jedinice – ćelije odvojeni su i neovisni odjeljci koje oblikuju zakrivljeni, nosivi zidovi golog betona. Kad su na fasadi, to su cilindrični sektori koje kompletira stakleni perimetar. Iznutra se doimaju kao cjeloviti cilindri. Svaki ima funkciju i neke stalne korisnike, ili su središta komunikacije, ili uslužnih prostora.
Njihovo područje utjecaja, između crnih paralelnih ploha krovova i podova, širi se iz tih solidnih, bijelih ćelija. Eksperiment u Lalínu razvija kontinuum, jedinstveni fluid, ‘fliper prostor’.
Unutar njega ćelije i njihovo okruženje podčinjene su funkcijskoj napetosti i međusobno se definiraju kroz ‘odskok’. ‘Odskok’ je dogovor: prostor je konačan i dolazi do pogađanja. Programi se presijecaju. ‘Fliper prostor’ je dom presijecanja.
Uvjeti koji dopuštaju međuprostoru da funkcionira kao mjesto sudaranja podsjećaju nas na javne prostore: gustoća, superpozicija funkcija i određena količina zagušenja koja skraćuje udaljenosti i rješava lokalne probleme lokalnim rješenjima. I kako se projekt potvrđuje, mora postojati određena količina viška prostora.
Ova arhitektura koristi bliskost elemenata različitih veličina čije preklapanje ostaje otvorena matrica, neprogramirana. Presjek definiraju aktivnosti i učinci koji privremeno ‘odskaču’; ‘fliper prostor’ riješen je prema dostupnim resursima, uslugama i objektima. To je odgovor na neodređeni problem, nepredvidljiv je, jer je promjenjiv. Problem se pokazuje unutar prostora, umnažajući svoje odnose s cjelinom. Posljedična situacija nije a priori projektirana, već joj se dopušta da se dogodi; da omogući prije nego što planira, omogući prije nego specificira oblik.
‘Fliper prostor’ operira horizontalno, između ploha koje pritišću aktivnosti i time ih čine centrifugalnim. Dalje se širi, premješta, blijedi, bježi. Poput bumeranga izbacuje prostor i čini da se vraća konkavnim perimetrom. Osjetljiv na pritiske iz susjedstva, sažima se i širi, zgušnjava i napuhava programe, približava se ili udaljava od korisnika stvarajući time trenutke velike intimnosti ili situacije poput one s javnih plaza. Nema veličinu, ali ima doseg. Nema smjer. Opire se centralnosti i razdiobi na manje jedinice. To je aktivirano polje, natovareno događajima koji ga fizički okružuju, no istovremeno u njemu odjekuju.
IZNIMKE
Projekt sadrži četiri značajne iznimke, one koje M+T obično koriste kako bi rastegli zakone etabliranog sustava i stvorili ravnotežu između pravila i iznimke.
Prva je dvostruki prostor koji generira jezgru zgrade Vijećnice: dvorane Vijećnice. Paradoks je da to simbolično ‘središte’ nije materijalizirano kao središnja ćelija kompleksa, već prije kao mjesto dogovora i razmjene, demokratski prostor i time dio ‘fliper’ kontinuuma, premda se odmiče od horizontalnosti zbog dvostruke visine koncentrične svjetlosti.
Druga je iznimka vertikalna veza koja se u prostoru dvorane otvara poput ‘negativnog’ cilindra, kao resurs koji definira i zadržava napetost središnjega javnog prostora. Gotovo poput funkcijske ćelije izgrađene u ‘negativu’, to je svjetlosni magnet koji ‘nabija’ polje.
Treća iznimka, unutarnja plaza ili patio, podcrtava karakter cjeline kao foruma i vješto rješava križanja putova. Prostor je mjesto susreta i sudaranja, ‘odskoka’, te reflektira te karakteristike svojom prirodom flipera. Ipak, kako bi se postigla prisutnost javnosti koja je potrebna svakoj plazi, fizički je dovršen iznutra pravilnim perimetrom, najvećom ćelijom koja je također konfigurirana kao negativ.
Četvrta je iznimka vrijeme. Ako suvremenost više nije crta, već prije mreža kolektivnih namjera, mapa točaka čije međusobne odnose trenutačno obnavljaju njezini beskonačni učinci, onda možda, kako kaže mentor i prijatelj, vrijeme bolje teče u zakrivljenim građevinama.