Jugoistočni ugao Gradeca: adaptacija, interpolacija, revitalizacija


arhitekt Igor Emili
projekt Muzejski prostor Klovićevih dvora, Zagreb, Hrvatska
napisao Rastko Schwalba

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Adaptacija zgrade nekadašnjega jezuitskog samostana na zagrebačkomu Gornjem gradu - Gradecu za smještaj donacije umjetnina Ante Topića Mimare izazvala je različite burne reakcije. Takve reakcije i rasprave u zagrebačkim kulturnim krugovima nisu neuobičajene prilikom uređenja pojedinih značajnih zgrada ili podizanja građevina na prostorima u centru grada. Ovdje tek podsjećam na rasprave pri obnovi zagrebačke katedrale i Bolléove restauracije (nazivane boletikom, od boljetica i prezimena Bollé), priča oko izgradnje stambenog bloka uz Vlašku ulicu zvanog ‘Vatikan’, događanja pri samoj gradnji i kasnijim adaptacijama Meštrovićeva Doma hrvatskih umjetnika na današnjem Trgu žrtava fašizma, ili pri izgradnji nebodera na Trgu bana Jelačića (nazivanog u nekim od tih krugova i nebožderom). Te se rasprave još uvijek vuku i povlače i oko zgrade Željpoha - Ferimporta arhitekta Stanka Fabrisa na zagrebačkom Trgu maršala Tita, za koju su neki od aktera takvih događanja ‘komisijski’ određivali buduću visinu prekrivajući nacrt pročelja zgrade dlanom ili listom papira. [1]

 

Spomenuti su se krugovi slično ponašali i prilikom Mimarine donacije i adaptacija za njen smještaj. Samo je u tom slučaju došlo do, mahom emotivnog, reagiranja u više slojeva. Isprva na samu donaciju i na osobu donatora, a zatim su se reakcije ponovno pojačale kada se radilo o prostorima za smještaj donacije.

 

Odjek te i takve rasprave nastavio se objavljivanjem knjige britanskog kritičara likovne umjetnosti Briana Sewella Croatia - Aspects of Art, Architecture and Cultural Heritage, u čijem se posljednjem poglavlju autor kritički ‘bavio samo Muzejom Mimara i to iz vrlo osobnih razloga’ [2], te se ‘obrušio na Antu Topića Mimaru (1898. – 1987.) i na njegovu umjetničku zbirku do sada neviđenom žestinom.’ [3] Na tu su se knjigu nadovezali i razgovori s Brianom Sewellom koje je vodila i objavila novinarka Patricija Kiš u Jutarnjem listu. [4] Na ponovno razbuktalu polemiku oko Muzeja Mimara reagirao je dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja Zarez temom broja Muzej Mimara. [5] Nas ovdje ne zanima ni polemika o donaciji, ni o izboru zgrade za njen smještaj, nego nas zanima samo adaptacija zgrade bivšega jezuitskog samostana na Gornjem gradu. Zanimaju nas projekti i izvedeni radovi arhitekta Igora Emilija i implikacije nastale tim radovima u prostoru jugoistočnog ugla Gradeca. Pritom se ipak ne može zanemariti i nepovoljna klima kojom je vršen i još se vrši pritisak na donaciju i cjelinu problema.

 

Adaptaciju i uređenje kompleksa na Gornjem gradu može se razmatrati samo na osnovi izvrsnih tekstova prerano preminulog kritičara graditeljstva i muzeologa Ive Maroevića. Tim više što je on svojim znanjem i akribijom, još u vrijeme najžešćih polemika, uspio izbjeći grupaško svrstavanje i politiziranje, što nekim od stručnjaka koji raspravljaju o ovom kompleksnom problemu još ni do danas nije uspjelo. Ivu Maroevića je takav stav i znao koštati, ali on mu je ostajao dosljedan. I u svim je njegovim napisima o novome muzejskom prostoru na Gradecu taj rijedak stav, njemu svojstven, jasno prepoznatljiv.

 

Osnovno pitanje u donošenju odluka o izgradnji i prezentaciji ‘korone’, ‘akropole’ Gradeca je valorizacija. Maroević smatra da je valorizacija južne i istočne fronte Gradeca definirana tek ‘velikim i općenitim izrazima, a ne zalazi se u analizu koja bi pokazala stvarne i današnje vrijednosti. (...) No nedvojbena je činjenica da su lice i visinski gabariti južne fronte rezultat intervencija 19. i 20. st. na srednjovjekovno određenom rubu grada, sa tu i tamo sačuvanim, negdje i jedva prepoznatljivim elementima strukture i oblikovanja srednjeg vijeka.’ [6]

 

Kompleks nekadašnjega isusovačkog samostana, prije radova na adaptaciji, imao je uredsku namjenu, a jedno je vrijeme u njemu bila smještena, nažalost kratkog vijeka, Akademija za primijenjenu umjetnost. Tako su, na primjer, u jednoj trošnoj prizemnoj zgradici ispred južnog pročelja kompleksa, usred povrtnjaka, studenti imali kiparsku radionicu. Naime, tlo najvećeg dijela sadašnjega južnog dvorišta bilo je prekriveno povrtnjacima. Na samom jugoistočnom uglu, nad rubom gradskoga obrambenog zida u ljetno su se vrijeme uzdizali i kolci s mahunama bažula.

 

Nigdje nije zabilježeno kako je došlo do toga da se odredi adaptacija kompleksa za donaciju umjetnina Ante Topića Mimare. Maroević, decentno, nije nigdje naveo ni ime prvog projektanta, a niti razloge prekida njegova rada na adaptaciji. Ipak, adaptacija koja je trajala od 1973. do 1984. godine, započela je prema projektu zagrebačkog arhitekta Vahida Hodžića (1933. - 2009.). Prema Hodžićevu projektu adaptacije zapadno je pročelje, koje je nekada služilo za unutrašnju komunikaciju između južnog i sjevernog krila samostana, prošireno te mu je nadozidan drugi kat. Tako su se dobila dva veća izložbena prostora. Građevinskim radovima prema prvom projektu odstranjeni su kameni okviri vrata samostanskih ćelija, te su uklonjeni brojni pregradni zidovi kako bi se povećali izložbeni prostori.

 

Nakon obustave radova, tadašnji sekretar Republičkog sekretarijata za prosvjetu i kulturu dr. Stipe Šuvar, poznavajući radove arhitekta Igora Emilija u Rijeci za koje mu je dodijeljen niz nagrada, zatražio je od njega da preuzme dovršetak adaptacije. Emili je tada već nekoliko godina u mirovini, ali je i dalje djelovao kao slobodni autor. Dugo se odupirao nezahvalnom poslu, pa i onda kada ga je prihvatio i donator Topić Mimara. Pristao je tek nakon mnogo nagovaranja. Adaptacija nekadašnjeg samostana bila je do 1979. godine građevinski već dovršena, pa su se u zgradi mogle napraviti samo manje izmjene. Međutim, ostalo je još mnogo raznih problema koje je trebalo brzo rješavati. Emili je bio svjestan i svojega lošeg zdravlja, kao i toga da je adaptacija uzburkala stručne i druge krugove, da je stvorena nepovoljna klima prema naporima da se započeto i dovrši. Nastojao je ostati po strani i koncentrirati se na dovršetak preuzetog posla. [7]

 

Ivo Maroević u svom tekstu s naslovom ‘Analiza projekta interpolacije na jugoistočnom uglu Gradeca’ piše da je Emili nakon dugih peripetija dovršio i arhitektonski oblikovao unutrašnjost nekadašnjeg samostana za novu namjenu, te da je ‘u tom kontekstu nastavio razmišljati o prostoru na jugoistočnom uglu. Tu se priklonio koncepciji moderne gradnje bez oponašanja postojećeg, za koje misli da nije definirano do te mjere da bi se moglo oponašati. Na taj način želi reći da je naše vrijeme s takvom intervencijom svjesno sebe i dovoljno civilizirano da time ne ugrozi postojeće vrijednosti Gradeca, već da im iskaže dužno poštovanje i da ih uključi u ravnopravan i aktivan suvremeni život (dio obrazloženja iz žalbe na rješenje Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu).’ [8] To su očito postavke samog Emilija jer njegovo graditeljstvo (pojam uzet kao arhitektura i urbanizam zajedno) nije puko kreiranje samoga fizičkog prostora, već ono znači i njegovo organiziranje kako bi ljudi u njemu mogli naći i razvijati bitne psihološke i socijalne vrijednosti. I to bez ikakve prisile jer se on samo nudi. Prostori koncipirani na taj način razlikuju se od prostora moderne arhitekture, koji su često isključivi. Svoje je unutrašnje i vanjske prostore Emili nastojao opremiti tako da boravak u njima bude ugodan. [9] Osim toga, Emili nikada nije oponašao staru gradnju, ali je koristio njene oblike i isticao vrijednosti koje vrijede i danas.

 

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu, kao i Komisija za davanje stručnog mišljenja na žalbe u drugostupanjskom postupku reagirali su odbijanjem predloženog rješenja ‘i do te mjere apriorno da se u dokumentima čak ni ne upotrebljavaju argumenti iz analize lokacije i projekta, već sa stanovišta aksiomatična - odbacivanja bez dokaznog postupka.’ [10] Na to Republički komitet za prosvjetu, kulturu itd. poništava rješenje Regionalnog zavoda i ne usvaja mišljenje Komisije Republičkog zavoda. S obzirom da niti jedno od ta dva negativna rješenja nije odbacivalo mogućnost gradnje na ovoj lokaciji, ‘Republički komitet je na temelju mišljenja grupe istaknutih stručnjaka i kulturnih radnika ocijenio da će predloženi projekt ‘pridonijeti još većem isticanju spomeničkih vrijednosti Gornjeg grada’ i da predstavlja ‘izvanredan kreativan pristup autora projekta revitalizacije ove spomeničke cjeline (...)’. [11]

 

Godine 1984. u povodu izložbe Riznice zagrebačke katedrale Ivo Maroević piše o samome izložbenom prostoru. [12] Napominje kako mu u takvoj prilici nije moguće zanijekati povezanost izložbe s izložbenim prostorom, pa gotovo veći dio teksta posvećuje prostoru i novoj zgradi uprave Muzejskog prostora nego samoj izložbi. On kaže - zanemarivši je li trebalo ili ne tom adaptacijom, grubo i nepovratno oštetiti kvalitetan spomenik ili ga na taj način oživjeti - da smo ‘nakon mnogo vremena dobili primjeran muzejski prostor, (...) po meni dobitak koji nije bez grešaka, no ipak dobitak koji Zagrebu donosi nadasve dragocjen i koristan izložbeni prostor.’ [13] Nastavlja da su tom izložbom potvrđene sve mogućnosti prostora, ali su uočeni i njegovi nedostaci. Zadani gabariti su osnovni nedostatak koji je nemoguće popraviti i koji je projektantu bilo nemoguće promijeniti. Sama funkcija samostanske arhitekture s hodnicima i ćelijama, bez obzira na uklonjena vrata i pregradne zidove, umanjuje izložbeni prostor i mogućnost nesmetanog toka kretanja što je naročito važno u prostorima takve namjene. Projektant je u unutrašnjosti nastojao postići potrebnu intimnost opremivši ga toplim i mekanim materijalima, te tako što je vidljive tehničke uređaje sveo na najmanju moguću mjeru. Izložbene je prostore ujednačio bijelim zidovima, riđom ‘heugom’ (tekstilna obloga) na podu i metalnom letvicom koja teče između poda i zida. Maroević smatra da je tim jednostavnim elementima projektant ostavio mogućnost individualizacije prostora prema budućem ekspozitu. Rasvjeta je također fleksibilna što omogućuju vodovi ispod metalne letvice. Danje svjetlo ublaženo je zaslonima, no prema potrebi prozori se mogu otvarati.

 

Nezadovoljan zatečenim izvedenim radovima, koji su samo omogućavali buduću namjenu i to bez poštivanja kontinuiteta nastanka i razvoja kompleksa, Emili se upustio i u istraživanja. Tako je u podrumskom dijelu, na spoju s crkvom ostavio vidljivim stari dio zida, te je prezentirao i staru kriptu sa zemljanim podom onako kako je nađena.

 

Prostor je u Emilijevoj arhitekturi uvijek posebno istaknut. Svoj odnos prema njemu je sam formulirao: ‘Potpuno je krivo ako prostor počinje ili svršava u objektu. Pristup mora biti kompleksniji.’ [14] To ističe i Maroević: ‘Emilijev projekt dosljedno nastoji da se muzejski prostor čim bolje i potpunije uključi u koncept revitalizacije Gornjeg grada i da se maksimalno poveže s vanjskim prostorima (...) izvlačeći muzej iz zatvorenosti zgrade i uvođenje ambijenta u muzej što još nije ostvareno. Postoji vizuelna veza, jer nema barijere teških vratnica (...)’ [15] (koje su bile izložene u ulaznom prostoru, op. R. S.), a isto tako staklenim vratima ostvarena je veza i s unutrašnjim dvorištem.

 

Emiliju je od početka bilo jasno da se uređenje muzeja neće moći svesti samo na kompleks nekadašnjeg samostana, već da će se za njegovo funkcioniranje morati urediti nedefinirani prostor od same zgrade i crkve Sv. Katarine, Gornjogradske gimnazije do samoga jugoistočnog ugla gradskog zida. Godine 1980. izradio je i projekt revitalizacije tog dijela Gradeca. Projektom je predložio uređenje vanjskoga dvorišnog prostora, gotovo trga, s vizurama na donje dijelove i susjedni dio grada. Taj jednostavni prostor nije htio opteretiti masom nove arhitekture, ali je uz unutrašnju stranu jugozapadnog ugla gradskoga obrambenog zida dio dvorišta spustio na nivo šetališta pred njim. Na taj način mogao je s obje strane prezentirati ugaoni dio gradskoga obrambenog zida Gradeca. Prostor nastao spuštanjem nivoa predvidio je za ugostiteljske i uslužne sadržaje.

 

Gornji plato vanjskog dvorišta u sjeveroistočnom i jugozapadnom uglu blago je zakrilio novim građevinama, tek toliko da se vizualno dobije intimniji prostor. Manja zgrada uz sjeveroistočni ugao vanjskog dvorišta tek je masom asocirala na nekadašnji prigrađeni objekt, o kojem je bilo tek malo podataka. Veća je predviđena za upravu i druge muzejske službe. ‘Zbog kompleksnosti cjelokupne muzejske strukture i ograničenja postojeće zgrade, donijeta je odluka da se uz zgradu gimnazije, u neposrednoj blizini samostana, sagradi upravna zgrada muzeja, u koju je trebalo staviti one sadržaje koji zbog svog kapaciteta i sadržaja nisu mogli stati u postojeći volumen bivšeg samostana, unatoč povećanjima (ulazno krilo, dio pod zemljom, i u potkrovlju).’ [16] Naime, donator je s vremenom povećavao svoju donaciju pa je pomanjkanje prostora postajalo sve veći problem, zbog čega je odustao od izlaganja zbirke u nekadašnjemu jezuitskom samostanu, ali izložbeni su prostori tada već bili pred samim završetkom.

 

O upravnoj zgradi Muzejskog prostora Maroević najopširnije piše onda kada je zgrada već preuređena za izložbe i otvorena za 1. svjetski trijenale keramike 1985. godine. [17] Zgradu namijenjenu za upravu muzeja projektant je postavio pred goli zabat zgrade gimnazije, koji tako gol stoji još od gradnje u drugoj polovini 19. stoljeća. Maroević potvrđuje da je taj protupožarni zid konačno trebalo zatvoriti jer je ostavljao dojam nedovršenosti.

 

Emili je pred zabat gimnazije postavio skulpturalno definiranu zgradu, koja oblikom podsjeća na klasičnu kuću. Pročelje na šetalište je u ravnini sa zgradom gimnazije, dok je šire pročelje okrenuo na istok, nad upušteni dio dvorišta. Sjeverno pročelje, ono okrenuto prema kompleksu nekadašnjeg samostana, razlomljeno je u čvrste blokove. A tako su razvedene i stare zgrade iza apsidalnog dijela crkve i na suprotnoj stražnja strana gimnazije. Na taj način, s razvijenim sjevernim pročeljem, Emili je uklopio novu zgradu i valorizirao zapadni dio vanjskog prostora kao dio dvorišta, koje tako postupno prelazi u suženi prolaz prema Katarinskom trgu.

 

Čitavu novu zgradu, čak i krov, obložio je velikim pločama lijevanoga mutnog stakla. Takve ali manje ploče lijevanog stakla već je ranije isprobao kao oblogu na zidu pasaža kroz prizemlje zgrade Privredne banke u riječkome Starom gradu. Autor tih staklenih ploča bio je profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Raul Goldoni (1919. – 1983.). Naime, Emili je već na samim počecima svojega projektantskog rada nastojao da uvijek kao suradnici budu uključeni i likovnjaci koji će likovno opremati eksterijer i interijer građevine. Tako je u njegova dva posljednja ostvarena projekta surađivao Raul Goldoni. [18]

 

Emili je još na početku rada na projektima u riječkome Starom gradu govorio o nužnosti upotrebe ‘skupih i trajnih materijala’ na novim dijelovima starih zgrada i naročito na novim zgradama u starim ambijentima. Nastojao je suvremenim materijalima oblikovati izgubljene forme u starim ambijentima ili na taj način otkriti i potvrditi vrijednosti starih prostora. [19] Čini se da su se ‘zbunjeni pojedinci’ (cit. I. M.), koji su bili protiv te gradnje, najviše obarali na indigo boju obloge upravne zgrade. Ivo Maroević o tome dalje kaže da akcent s indigo bojom nije karakterističan za zagrebačke gradske prostore, ali zaključuje da nije šokantan. Žaleći što naše vrijeme nije osjetljivije na boju u arhitekturi, o tome kaže: ‘zanemarujemo mogućnosti postojanja crvene, modre, crne i bijele boje na Gradecu 17. i 18. vijeka, žalujući za austrijskim okerom 19. stoljeća.’ [20]

 

O vizurama na Gradec s novom zgradom indigo boje iz Donjeg grada i s Kaptola Maroević piše na jednom mjestu vrlo kratko, ocjenjujući da s realizacijom ne moramo biti razočarani. [21] Interpretirajući koncepciju i projektnu viziju autora, Maroević konstatira da ‘Igor Emili sa svojim senzibilitetom i sa svojom autorskom fizionomijom nije mogao doći do nekog bitno drugačijeg rezultata. U ovom se projektu osjeća njegov kreativni i projektantski način razmišljanja za koji treba reći da je apsolutno uzimao u obzir sve one vrijednosti prostora, koje su bile dostupne i koje je spoznao.’ [22] Taj citat je iz teksta objavljenog 1983. godine i u kojem kaže da ne ulazi u ocjenu je li to rješenje za tu lokaciju dobro ili ne, te da će se vrednovanje iskristalizirati kroz raspravu.

 

Valorizirajući građevinu 1985. godine, kada se valjda već ocjena iskristalizirala, Maroević ocjenjuje da ‘indigo zgrada’ kao arhitektura nije dovoljno genijalna da bi dodala nešto vrijednosno neponovljivo tako vrijednom prostoru, iako se u kreativnom postupku arhitektu učinila kao jedina mogućnost. Kaže da je arhitekt tu želio mnogo više nego je mogao, nego mu je dopuštala tehnologija, da je Emili želio ‘postaviti dragulj na krunu Gornjeg grada’, što mu unatoč velikom stvaralačkom senzibilitetu i nastojanju nije uspjelo. Maroević na kraju kaže da je rad povjeren Emiliju kao velikoj kreativnoj osobnosti: ‘očekivanja nije iznevjerio, niti je poremetio kvalitetu prostornih odnosa, ali ih nije niti ispunio, pa rezultat ne doseže vrijednosni nivo lokacije.’ [23]

 

Maroevićeva slika s gričkom krunom i neostvarenim draguljem čini se literarno zgodnom, ali ipak pretjeranom. Igor Emili bio je svjestan ‘škrbave’ krune, njene nedefiniranosti i situacije poteza čija je jedina očuvana srednjovjekovna gradska kula izoliranjem iz konteksta postala interpolacijom, kako je to sam utvrdio i Maroević u svojemu značajnom traktatu o interpolacijama. [24] Takva genijalna zgrada koja bi prekrivala svu nedorečenost i skrivenost nekadašnje funkcije prostora po mom se mišljenju ne može ostvariti. Emili je bio toga svjestan, kao i činjenice da određeni glasni krugovi neće omogućiti prihvaćanje takvoga kreativnog rješenja koje bi iskazalo ne samo sve mogućnosti novoga, nego bi i iniciralo cjelovitu prezentaciju južne fasade Gradeca. Čini mi se da je Emili nastojao u ovom prostoru suzdržano uskladiti razne sadržaje, organizacijom prostora stvoriti cjelinu koja će prezentirati njegove vrijednosti, naglasivši osnovni muzejski sadržaj; vrednovati ga kao ishodište šireg prostora, naglašavajući njegovu prvotnu fortifikacijsku funkciju, naznačavajući nastajanje i razvoj prostora na jugoistočnom uglu Gradeca.

 

Što imamo danas? Imamo Klovićeve dvore, promijenjeno ime Muzejskom prostoru, ali srećom ne i promijenjene vrijedne izložbene i druge aktivnosti; imamo napuštenu i zapuštenu zgradu namijenjenu upravi donacije; nedefinirano vanjsko dvorište pretvoreno u pusti trg, čiji istočni rub sada grubo udara u ugao zgrade nekadašnjeg samostana na mjestu gdje je stajala zgradica podignuta po Emilijevu projektu, porušena iz tko zna kojeg razloga; imamo pet klupa raspoređenih po rubovima toga pustog trga, koje bi trebale svjedočiti o prostoru koji nudi ugodu; zapuštene stube, sada neprijatni spoj Strossmayerova šetališta s gornjom razinom vanjskog dvorišta, koje sada postaje pusti trg; dio gradskoga obrambenog zida do neprepoznatljivosti obraslog zelenilom; čudovišne suncobrane koji niču u (nepostojećem) režimu za rad u visoko vrijednom kulturnom dobru; imamo ponovno teške vratnice na glavnom ulazu u Dvore; imamo dva ulaza u kompleks, jedan na Jezuitski trg – reguliran prema projektu V. Kovačića i H. Ehrlicha, te drugi na vanjsko dvorište, koji su sada flankirani parkiralištima za automobile. Dakle, imamo sliku našeg odnosa ne samo prema kreativnom naporu jednog vremena, nego i prema našemu, deklarativno, najvećemu kulturnom dobru.

 

Očito je da od svih relevantnih stručnjaka visoko valorizirani jugoistočni dio Gradeca u stvarnosti nije valoriziran. Stoji zapušten i napušten, ničiji. Možda će se u nekom doglednom vremenu netko potruditi da se dovrši i uredi i taj dio Gradeca. Rješenja za njegovo uređenje mogu biti različita, a ovdje mislimo o kreativnim, a ne administrativnim, upravnim rješenjima, još manje onim stranačkim. Rješenje se može naći u rasponu od povlačenja u srednjovjekovni Gradec, nastavljanju izgradnje ‘korone’ Gradeca na romantični način, ili do njegova futurističkog oblikovanja. Rješenje, po mojem mišljenju i nekakvom iskustvu, ne treba tražiti ni u javnim ni u pozivnim natječajima. Ono se može naći samo u ozbiljnom, zajedničkom radu skupine suradnika potrebnih struka, ali onih koji su sposobni za takav rad, i koji su se već dokazali kreativnošću. No, rješenje prije svega treba tražiti u cjelovitoj i sveobuhvatnoj analizi kako povijesnog razvoja prostora, tako i svih dosadašnjih radova poštujući dostignuća prethodnika i uvažavajući njihova razmišljanja. Ništa novo. Ipak, kako se u ovom trenutku stanja teorije i prakse očuvanja i unapređivanja urbane baštine čini, reklo bi se da su postavke i način razmišljanja Igora Emilija još uvijek najbliži rješenju.

 



[1] U ovakve rasprave ne spada slučaj rušenja dviju starijih zgrada na Cvjetnom trgu, u zaštićenoj cjelini Donjega grada, kako bi se omogućila interpolacija nove zgradurine, a ulaz u privatnu garažu iskopao usred Varšavske ulice. Građanski otpor ovakvoj gradnji nastao je zbog uzurpiranja javnog dobra, te bahatosti i nasilja vlasti u pogodovanju privatnom investitoru.

 

[2] Vesna Kusin, ‘Neoprostiv Mimarin grijeh’, Zarez, br. 280, 1. 4. 2010., str. 28.

 

[3] Tugomir Lukšić, ‘Pokušaj linča’ (bilj. 2), str. 27.

 

[4] Jutarnji list, 5. 2. i 27. 2. 2010.

 

[5] Redakcija Zareza je u temi broja Muzej Mimara objavila odgovore na izjave Briana Sewella te pojedine ocjene same zbirke. Berislav Valušek je odgovorio kolegi Sewellu duhovitom opaskom predloživši mu da se založi za zatvaranje British Museuma, jer je riječ o skladištu ukradenih umjetnina. Mišljenja Arijane Kralj i Snješke Knežević nisu bitna za ovu našu temu, a najmanje Mirka Petrića čiji se prilog temelji na dva ‘časopisna članka’ očito krajnje nesklona pokojnom donatoru. Jedini tekst koji navodi adaptaciju nekadašnjeg samostana i uređenje jugoistočnog ugla Gradeca je onaj Borisa Ljubičića s naslovom ‘Šest slova’. Prilog, nažalost, pisan s prosvjetiteljskom namjerom, vrvi neistinama i poluistinama, a sve to viđeno na ‘pastoralni način’, kako svoje viđenje naziva sam Ljubičić.

 

[6] Ivo Maroević, ‘Analiza projekta interpolacije na jugoistočnom uglu Gradeca’, Peristil, br. 26, Zagreb, 1983., str. 163.

 

[7] Rastko Schwalba, monografija Igor Emili, MGR, Rijeka, 1999., str. 152, 200.

 

[8] I. Maroević (bilj. 6), str.163.

 

[9] R. Schwalba (bilj. 7), str. 29.

 

[10] I. Maroević (bilj. 6), str. 163.

 

[11] Ibid.

 

[12] I. Maroević, ‘Rastava zakladnice zagrebške katedrale v novem muzejskem prostoru v Zagrebu’, Sinteza, br. 65 – 68, Lubljana, 1984, str. 165 – 168.

 

[13] I. Maroević (bilj. 12), str. 165.

 

[14] R. Schwalba (bilj. 7), str. 29.

 

[15] I. Maroević, ‘Novija muzejska arhitektura u Hrvatskoj’, Čovjek i prostor, 3/1986., str. 7 i Rastava..., str. 165.

 

[16] I. Maroević (bilj. 15), str. 7.

 

[17] I. Maroević, ‘Zagrebška arhitekturna kronika. Jugovzhodni vogal Gornjega grada’, Sinteza, br. 69 – 72, Ljubljana, 1985, str. 207.

 

[18] R. Schwalba (bilj. 6), Emili je u dvadesetak godina projektantskog rada surađivao s više od dvadeset suradnika na likovnom planu, v. str. 202.

 

[19] Ibid, str. 29; indigo boja pod staklenim pločama uvezena je iz Njemačke, no unatoč jamstvu IGH kojem je bilo povjereno rješenje, nije opravdala očekivanja.

 

[20] I. Maroević (bilj. 17), str. 207.

 

[21] Ibid, str. 208.

 

[22] I. Maroević (bilj. 6), str. 165.

 

[23] I. Maroević (bilj. 17), str. 208.

 

[24] I. Maroević, ‘O nekim novim pogledima na interpolacije’, Arhitektura, br. 184 – 185, Zagreb, 1983., str. 28.