Knut Steinar Bøe posjeduje sposobnost fotografiranja na način koji temi omogućuje da govori sama za sebe. On za­ne­maruje vidove subjekta koji se konvencionalno smatraju lije­pim, ružnim, uzvišenim, uzbudljivim ili zabavnim te stoji na strani svega onoga što obično previđamo. Prvi dojam o slikama pri­marno vodi u opis koji se čini povučen i neutralan. Ideal neutral­ne deskripcije, međutim, nije indikacija nedostatka angaž­mana, već prije strateški manevar koji omogućuje da se izrazi što više vidova subjekta prije nego se počne interpretirati. To izaziva polaganu konzumaciju slika, suprotno dominantnom stavu prema kojem se velikom brzinom konzumira tisuće slika.

Bøe posjeduje i sposobnost korištenja fotografskih tehnika kako bi dao točan opis svake osvijetljene površine. Ta nas sposobnost zavodi da povjerujemo kako je stvarnost jednaka svemu što se može fotografirati. Jedan vid fotografije kao tehnike jest da neke ljude navodi na zaključak da se moderan čovjek više ne odnosi prema stvarnosti kao materiji, već kao slikama – fotografiranim slikama.

Bøeve fotografije izazivaju taj postmoderni stav prema slikama. Dok je tendencija me­đu fotografima povezanim s postmodernim fotografima se­dam­desetih i osamdesetih godina bila da se postave ispred kamere bez obzira na temu koju su obrađivali, ili da postave temu na na­čin koji govori više o umjetnikovom konceptu, nego o onome što se zaista nalazi ispred kamere, Bøe je izabrao suptilniju strategiju. Njegove manje ili više diskretne intervencije i mani­pulacije pri snimanju fotografije ometaju deskriptivni ka­rakter, a da ga ne odbacuju. U njegovom je slučaju prvi do­jam da gledatelj može biti siguran da fotografa zanima pred­metu fotografije dati priliku govoriti što je moguće više o sebi. Dok gledamo, postupno raste svijest o prisutnosti fotografova uma. Neće nas na kraju iznenaditi zaključak da je te fotografije oblikovao i obilježio fotograf do stupnja koji bismo jedva zamijetili pogledavši ih samo na brzinu.

Kad se govori o fotografiranju arhitekture i urbanih prostora, to uklju­čuje pozornost prema prostornim oblicima, kao i svojstvi­ma površine, pa slika vjerojatno ima više zajedničkog sa skulptu­rom nego tradicionalnim dvodimenzionalnim umjet­nostima. Najupečatljivije od njegovih fotografija otkri­vaju senzibilnost za linije, volumene, mase, kontraste i gradacije efekata svjetlos­ti i sjene, kao i čvrstu kompoziciju kojom se u većini njegovih radova stvara jaki vizualni gestalt. Fotografije mu u tom smislu pripadaju tradiciji umjetnosti koja naglašava for­malne osobine, tradiciji koja već odavno nije popularna.

Motiv većine njegovih fotografija je Oslo. Malo je europskih gra­dova koji su od osamdesetih do danas prošli takve dra­matične promjene kao taj grad. Kao rezultat monetarnog bogatstva zbog prihoda od proizvodnje nafte središte se Osla promijenilo iz uspavane prijestolnice koju je karakterizirala spora i neprekinuta evolucija od početka devetnaestog sto­ljeća, u srednje veliki grad sedamdesetih, kad je ostvaren silan evolucijski skok, a moderna građevna industrija napravila je go­milu novih zgrada, koje sve žele privući pozornost. U tak­voj situaciji Bøe kameru okreće anonimnoj arhitekturi, ces­tama i otvorenim prostorima, dijelovima urbane strukture gdje obični ljudi žive na mjestima koja sve više čine stražnje dvo­rište nove arhitekture. On im posvećuje nježan i dug pog­led pun razumijevanja.

Čini se da Bøe nije zainteresiran za spektakularno. Rijetko kad je fotografirao spomenike koji privlače našu pozornost jer su stekli status ikone. Njegova je do­mena svakodnevna okolina bez posebnog statusa. Bøe je posve drukčije rase od fotografa koji nastoje portretirati nove građevine kao da su već postale ikonička djela koja otkrivaju najspektakularnije i seksipilne vidove suvremene arhitekture, kao da je fotografiranje arhitekture grana portretiranja se­lebritija i modne industrije.

Čak i kad fotografira objekte koji su privukli mnogo pozornosti javnosti i koji su postali određeni ‘landmarks’, poput nove opere u Oslu, sposoban je reducirati svijest o ‘celebrity statusu’ te građevine naglašavajući okoliš i refokusirajući nam pozornost na male detalje, poput be­tonskih blokova u prednjem planu. Drugi put će poznati vi­dik ‘omesti’ jato ptica u preletu. Posve je različita strategija stvoriti pukotinu u jednoj površini tako da se dvije fotografije spoje u panoramski prikaz, no bez kontinuiteta prikazivanja prostora nego upravo suprotno – naglašavajući prekid između dviju snimki brutalnim rezom na plohi fotografije. Za njegove je fotografije karakteristična identifikacija rada koja rezultira gotovom fotografijom pomoću diskretnih i gotovo skrivenih tragova, koji otkrivaju čitav proces iza gotovog djela.

Bøe stvara slike koje izazivaju na razmišljanje i sadrže mnogo vi­dova i slojeva. To su fotografije koje traže od promatrača da u njih bude spreman investirati vrijeme i pozornost, kako bi u njima mogao uživati.