U poznatoj sceni iz filma Terminator 2: Sudnji dan, istoimeni ubojica, kiborg, nakon dugotrajne sekvence borbe sam je navodno terminiran, sveden na lokvu rastaljenog metala. No on se potom polako, promišljeno i zastrašujuće samooživljuje, rekreirajući svoje humanoidno truplo iz svjetlucave, kuglaste mase, poput bića iz Lagune titanija, konačni, zastrašujući dokaz njegove nepobjedivosti.
Nestvarno je, a ipak primamljivo zamišljati da je nova zgrada Investcorpa Zaha Hadid Architects (zha) za Koledž svetog Antuna u Oxfordu rezultat takvoga znanstveno-fantastičnog gestacijskog procesa. U svakom slučaju mu je nalik: kiklopska gruda od blistavog metala transformirana u biće i forenzički ekstrudirana u matricu postojećih povijesnih zgrada. To je arhitektura kao tehno šok, beskompromisna vizija budućnosti na mjestu koje snažno robuje prošlosti.
Stvarnost je prozaičnija, no još uvijek domišljata, te iskušava imaginaciju statičara, u ovom slučaju aktii, stalnih Zahinih suradnika. Savijen cilindrični oblik, koji se zavija u dvije (ponekad i tri) dimenzije, odgovarajući na potrebe zbijene parcele, nije se iz lokve rastaljenog metala materijalizirao spontano. On je, zapravo, oblikovan od kompleksnog prsnog koša zakrivljenih nosača od lameliranog drva, obloženih svjetlucavim plaštem precizno spojenih ploča od nehrđajućeg čelika. Kao mogući materijali za oblogu bili su također razmatrani i plastika i korten (predoksidirani čelik), ali se, imajući u vidu blizinu velikog zaštićenog stabla sekvoje i mogućnost nagrđivanja ptičjim izmetom, smatralo da je najpraktičniji izbor u smislu održavanja nehrđajući čelik. Drveni prsni koš počiva na betonskoj konstrukciji koja se proteže sedam metara ispod zemlje te su u nju smještena arhivska spremišta i predavaonica s kontroliranim klimatskim uvjetima.
To je uvjerljiv, a rekli bi neki, i svojstveno prkosan odgovor na bremeniti kontekst Oxforda. Kao drevno žarište učenja i povlaštenosti, sveučilište grada je jedinstvena urbana cjelina koju čini više od trideset pojedinačnih koledža. Inače, zgrade koledža su skromne i ljudskoga mjerila, temeljene na arhetipovima kao što su klaustar, knjižnica i kapela. Njihovo porijeklo leži u samostanskom životu, u pružanju utočišta od vanjskoga svijeta i ulijevanju ozračja koja pogoduju učenju i kontemplaciji. Nisu pretjerano okrenuti prema izlaganju na van te je s ulice obično teško steći dojam o tome što se zapravo događa iza njihovih uglavnom nepristupačnih kamenih pročelja.
Ipak, koledži ne mogu ostati i ne ostaju zarobljeni u vremenu pa dogradnje novih zgrada iz različitih razdoblja svakom povijesnom korpusu daju osebujan karakter srastanja i evolucije. Koledž svetog Antuna osnovan je 1950. i jedan je od novijih članova ove akademske elite s naglaskom na postdiplomski studij iz međunarodnih odnosa. Njegov kampus u sjevernom Oxfordu strukturiran je oko osam centara za regionalna istraživanja, a njegova arhitektura obuhvaća epohe od nekadašnjega viktorijanskog samostana, koji danas udomljuje knjižnicu koledža, do glasovitog novog aneksa zha-e u kojem su smješteni knjižnica, amfiteatar i arhiv Centra za Bliski istok Koledža.
Unutar mješavine stilova primjetne na Koledžu, a koja također uključuje i brutalističku blagovaonicu iz 1970., intervencija zha-e afirmira se bez ikakvog okolišanja. Usidrena je između dviju postojećih viktorijanskih zgrada, a njen sjajni lijevak oholo se savija oko stabla sekvoje i širi u susjedno dvorište. Usidrena je možda pogrešan izraz; kvaziorganska forma sugerira neku vrstu čahure ili sukoba, koja steže nemoćnog domaćina, polako crpeći iz njega njegovu životnu srž. Iako je lokacijskim zahtjevima očigledno bilo propisano da se svaka nova zgrada mora prikloniti svojim povijesnim parnjacima, ona ipak odiše aurom ekskvizitno zaodjenutog provokatora i uljeza.
S javne, ulične strane, zgrada pruža impresivno nadrealan prizor, poput Dalíjevog tekućeg sata, budući da je tjelesnost redefinirana u mekom, srebrnastom pulsu metala. Gledajući odozgo, postaje jasno da je čelični plašt probušen nizom suzolikih svjetlarnika koji osvjetljavaju čitaonicu na prvom katu. S privatnije, dvorišne strane zgrada odiše drugačijim raspoloženjem, čineći se poput gigantske vitrine ili utišanoga plazma zaslona obloženoga suptilno sinteriranim staklom. Danju je ostakljena fasada mrko bezizražajna, uzdižući se u neposrednoj blizini postojećih zgrada tek s naznakom prijetnje, no noću se oslobađa te smrknutosti i rastapa poput divovske kineske svjetiljke, oživljujući svoje okruženje.
Stvoreno je tako gotovo 1200 četvornih metara novoga prostora, ali s obzirom na ograničenja parcele, dobar dio toga leži ispod zemlje te je vertikalno spojeno vijugavim hrastovim i ostakljenim stubištem. Ostakljeni južni kraj uokviruje i definira ulaz u zgradu i vodi do refektorija u prizemlju koji tromo vijuga oko stabla sekvoje. Iznad je glavna čitaonica, skrovit prostor nalik maternici, osvijetljen suzolikim perforacijama u glatko ožbukanom stropu. Njihov oblik aludira na kružne prozore nerealiziranog projekta studentskih domova koje je Oscar Niemeyer 1973. predlagao za Koledž svetog Antuna. Daljnji gornji polukat, smješten na proširenom južnom kraju, sadrži manju sporednu čitaonicu i administrativne urede.
Kombinirajući objekte za istraživanja s javnim konferencijskim prostorima, zgrada ima zadatak promicati diskurs i debatu i izvan granica akademske zajednice. Za razliku od tradicionalnijih i hermetičnijih drugih zgrada Koledža, doima se dostupnom, otvorenom i modernom, osiguravajući Centru za Bliski istok smion, a ipak neutralan identitet u službi mnoštva različitih kultura i perspektiva regije.
Neizbježno je, kako se Hadidin opus povećavao u pogledu outputa i mjerila, da ured sve više razmišlja o reguliranju svoga tempa, putanja koja je već viđena kod mnogih slavnih arhitekata. Ipak, ovo intimnije mjerilo i brižljivo osmišljen projekt govore o fokusiranijem i profinjenijem duhu istraživanja i traganja koji teži propitivanju granica i percepcija. Iako, djeluje u potvrđenom miljeu Oxforda, koristeći blagodat prosvijećenoga investitora koji je odlučan u poticanju javno eksponirane arhitekture koja ukazuje na šire ciljeve i ambicije koledža. Pa ipak, ured jedinstvenom agilnošću upravlja situacijom oko ove izazovne lokacije i ograničavajućeg konteksta. Agilnošću koja bi se (sjećajući se Terminatora) čak mogla opisati i kao sumnjivo nadljudska.