Razgovarali u Zagrebu, 9. ožujka 2016.
Mia Roth-Čerina je arhitektica i nastavnica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, prisutna na hrvatskoj arhitektonskoj sceni u partnerstvu s Tončijem Čerinom od kraja 1990-ih. Zajednički nazivnik njihovih radova, mahom natječajnih projekata, je interes prema društvenom standardu, javnom prostoru i kolektivnom iskustvu. Mia Roth-Čerina srodne teme promovira i u drugim aktivnostima kojima širi područje nastavničkog, projektantskog i društveno angažiranog djelovanja. Na Arhitektonskom fakultetu smo razgovarali o paralelizmu različitih oblika promicanja vrijednosti koje smatra važnima u projektima, radionicama sa studentima ili djecom, te fokusima njenih arhitektonskih istraživanja – značaju međuprostora, empatiji i inscenaciji događaja.
ORIS — Pripadate generaciji arhitekata koja je odrastala i sazrijevala u specifično vrijeme 1990-ih te svoj profesionalni život i afirmaciju započinje u kontekstu bujanja javnih arhitektonskih natječaja početkom 2000-tih. Mnogi vrijedni pripadnici te generacije zadržali su autentičnost i intelektualni integritet, no nisu se afirmirali u smislu većeg broja realizacija kao ni izrade istraživačkih projekata ili drugih oblika arhitektonskog djelovanja. Kao da energija i znanje jedne generacije ostaju nedovoljno iskorišteni, možda i zarobljeni u idealistički shvaćenu instituciju natječaja. Gdje vidite mogućnost samoostvarenja i kreativne alternative u odnosu na uvriježene modele?
Mia Roth-Čerina — U čitavom spektru samoiniciranih projekata i aktivnosti, a onda i onih konkretnijih koji proizlaze iz takvoga samoiniciranog djelovanja. Oni se, s jedne strane, razvijaju zbog specifičnosti trenutka u kojem živimo, pa i manjka arhitektonske produkcije, a s druge strane i zbog naslijeđenog idealizma. Međutim, oslanjajući se samo na instituciju natječaja – bez širenja područja djelovanja –usporava se razvoj. Ovo je vrijeme svakako pogodno za angažman u drugim aspektima arhitektonskog djelovanja, u onim o kojima ne razmišljamo kada je arhitektonska produkcija velika. Uz to, ovaj trenutak promijenjenog sustava vrijednosti sa sobom nosi i potrebu za restitucijom uloge arhitekta kao posrednika ili inicijatora promjene. Potrebno je, naravno, djelovati i kroz institucije, ali neovisna angažiranost je slobodna, vitalna i povezana s odgovornošću uočavanja problema i njihova adresiranja putem niza aktivnosti.