Značajan dio današnjeg europskog stambenog fonda – treperave sive mase koja čini pozadinu svih gradskih aktivnosti – potječe iz poslijeratnih politički naprednih masovnih stambenih programa (realiziranih pod okriljem welfare statea ili pak socijalističke države), a izgrađen je 1960-ih i 1970-ih u odjecima utopističkih vizija modernizma. Unatoč paralelnim tendencijama širenja konzervatorske struke te usmjeravanja arhitekture k već izgrađenom kao gradivnom materijalu (još od 80-ih kad Bernardo Secchi i Vittorio Gregotti kroz stranice Casabelle ukazuju da je budućnost arhitekture u modifikaciji onog što već postoji, do Koolhaasovog Chronocaosa), ovi se stambeni sklopovi danas najčešće nalaze između dva ekstrema – ili su dobili status spomenika kulture ili su srušeni, zamijenjeni sasvim novim povijesnim, a nužno i socijalnim slojem. Ova druga sudbina, nakon neuspješnih peticija i lobiranja svjetski poznatih arhitekata i institucija, ali bez značajnih akcija među samim stanarima, uskoro čeka, na primjer, i Robin Hood Gardens, klasik arhitekture brutalizma Alison i Petera Smithsona.