Razgovarali u Zagrebu 28. lipnja 2016.

Bogdan Žižić, Solinjanin, koji je djetinjstvo proveo među iskopinama antičke Salone, đak čuvene splitske klasične gimnazije, pravnik je čiji je prvi film nastao 1964. godine kao dokumentacija velike poplave u Zagrebu. Slijedilo je zatim oko stotinjak što dokumentarnih, što kratkih igranih filmova te pet dugometražnih od kojih su Kuća i Ne naginji se van osvojili tada najveću nagradu – Zlatnu arenu pulskog festivala. Njegovi dokumentarni filmovi dobivali su priznanja na međunarodnim festivalima u Krakovu, Oberhausenu, Veneciji i Barceloni. Dok mu kod dokumentarnih filmova nije najvažniji bio prikaz nekog realnog fenomena, već ih je oblikovao kao životne metafore, u igranom su ga filmu zanimale društvene prilike i relacije društva i pojedinca. Međutim opus Bogdana Žižića nikako nije još dovršen; njegovo je filmsko stvaralaštvo još u tijeku.

ORIS — Vaše odrastanje i djetinjstvo u Solinu dosta Vas je oblikovalo, a pogotovo blizina Salone, budući da je vaš djed Ante Žižić bio jedan od najbližih suradnika don Frane Bulića. Može se reći da je ta blizina i prisutnost antike i te velike kulture na neki način oblikovala Vašu sliku svijeta.

Bogdan Žižić — Pa sigurno da je imala veliki utjecaj. Još uvijek se sjećam 15-ak epitafa sa solinskih sarkofaga, znam ih napamet i na latinskom i na hrvatskom. To o čemu Vi govorite je djetinjstvo u ambijentu tih lokaliteta – od amfiteatra, teatra, foruma i starokršćanskog dijela koji je Ejnar Dyggve, danski arheolog, zvao Urbs nova – Novi grad. Jučer sam na televiziji dovršio dokumentarac o Dyggveu i zbog toga sam snimao pretežito u Solinu, nešto malo i u Splitu, jer je on upravo tamo ostavio traga. Tamo kraj teatra između Gospe od Zdravlja i kazališta u Splitu imate Konzervatorski odjel Ministarstva kulture koji se zove Cvito Fisković; po Cviti koga sam jako dobro poznavao. Oni imaju upravitelja i nekoliko kustosa, sjajnih suradnika koji su sudjelovali u tom filmu, tako da smo odali počast danskom istraživaču koji je došao kao arhitekt, a otišao kao najvrsniji arheolog. To je to djetinjstvo, a da ne govorim da je u to doba bio rat i to je značilo osamljenost, jer ljudi nisu djecu puštali van. Bilo je preopasno. Svatko je bio naoružan. Pa smo lovili gušterice i zmije po tim starim iskopinama... Drugi dio solinskog djetinjstva događao se uz rijeku koja je danas dominantnija jer se novi Solin, starohrvatski, razvio uz nju.