Razgovarali u Ljubljani 4. lipnja 2016.
Boris Groys je filozof, likovni kritičar, kustos i teoretičar medija koji je dao možda i najveći jedinstven doprinos ponovnom vrednovanju podcijenjene i neshvaćene istočnoeuropske moderne i suvremene umjetnosti. Prvi značajniji međunarodni trag ostavio je svojom knjigom Totalna umjetnost staljinizma, 1990-ih godina. Knjiga je postala jedno od najkontroverznijih djela o sovjetskoj avangardi i njenu odnosu prema Staljinovu projektu socijalističkog realizma. Posljednjih godina fokusira se na čistu filozofiju, dok se istodobno nastavlja baviti kustoskim projektima i pisanjem o istočnoeuropskoj postsocijalističkoj umjetnosti. Groys je kustos 8. trijenala suvremene umjetnosti u Modernoj galeriji u Ljubljani, koji je nazvao Onkraj našeg planeta. Izložba tematizira svemir kao umjetničku inspiraciju, kao i način suočavanja s onim što Groys naziva kozmička anksioznost. Naš razgovor vodili smo dan nakon otvaranja trijenala i nakon obilaska izložbe u kojem je Boris Groys posjetitelje proveo kroz priču o svom ponovnom vrednovanju slovenske i međunarodne umjetnosti u svjetlu ove posljednje granice.
ORIS — Kada teoretičare i filozofe upitaju o arhitekturi, oni obično ističu da nisu arhitekti ili da arhitektura zapravo i ne spada u njihovu domenu. To mi je zanimljivo, jer se slični komentari rijetko čuju o slikama, skulpturama ili drugim umjetničkim djelima – oni su se koristili i još se uvijek često koriste kao referentne točke za teorijske rasprave. Čini se da zadržavaju određeni stupanj univerzalne relevantnosti koji, nedostaje teorijskom odnosu prema arhitekturi. Moje bi pitanje u svjetlu toga bilo dvojako: koji je Vaš odnos i odnos Vašeg djela prema arhitekturi i što mislite o ovom inherentnom problemu ili distanci u tematiziranju arhitekture unutar teorije i umjetnosti?
Boris Groys — Dakle, to ovisi o tome kako definirate arhitekturu – govorite li o arhitekturi u okviru umjetnosti i izložbi ili također i o arhitekturi generalno?
ORIS — Oboje – budući da se o umjetnosti često piše, ne samo u odnosu na nju samu, nego i kao o alegoriji filozofskog pitanja ili ilustraciji teorijskog koncepta; smatram da je prevladavajuća teorijska šutnja o arhitekturi intrigantna tema.
Boris Groys — Počnimo s onim što ste rekli na početku. Kada govorite o umjetnosti, govorite o slici, no jedna slika nije jedinica u umjetnosti. Jedinica je instalacija, a ne pojedinačna slika. Pojedinačna slika bila je umjetnička jedinica u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća, ali više nije. Ako odete u muzej suvremene umjetnosti, odmah vidite da je svaki prostor ispunjen skulpturama, slikama, fotografijama, opisima, tekstom... Želim reći da suvremeni muzej nije tako daleko od Facebooka – imate stranicu sa svim tim elementima. To znači da je suvremenoj umjetnosti nemoguće osloboditi pojedinačni objekt, pojedinačno umjetničko djelo instalacije i nemoguće je odvojiti umjetničko djelo od instalacijskog prostora. Stoga suvremena umjetnost u znatnoj mjeri ovisi o arhitekturi, i to u itekako znatnoj mjeri. Ako idete kroz različite muzeje i profesionalno ih promatrate, odmah vidite da mnogo umjetničkih projekata u njima ne može biti realizirano – jednostavno, zbog arhitekture. Običavao sam organizirati svoje izložbe, kada su još uvijek bili dostupni veći budžeti, na primjer u Njemačkoj – na način da sam u potpunosti ponovno izgradio instalacijski prostor, stvorio sam malo svoje vlastite arhitekture. Pogledajte najuspješnije muzejske zgrade poput Tate Moderna u Londonu; većina europskih, pa čak i američkih muzeja nisu izgrađeni kao muzeji, nego su to uglavnom industrijski prostori pretvoreni u muzeje i izložbene prostore. Isto se može reći za bivše prostore za industrijske izložbe koji se sada uspješno pretvaraju u umjetničke prostore.