Arhitektura kao otvoreno djelo

arhitekt Ivan Crnković
napisao Maroje Mrduljaš
projekt Dječji vrtić, Samobor, Hrvatska

 

Na naslovnoj stranici časopisa Čovjek i prostor iz veljače 1975. reproducirana je aksonometrija koja simulira balonsku perspektivu Dječjeg vrtića Grigor Vitez u Samoboru Ivana Crnkovića (1971. – 74.). Uz nacrt, Crnković je upisao dobro poznatu misao Alda van Eycka: Stablo je list i list je stablo – kuća je grad i grad je kuća – stablo je stablo, ali je također i veliki list – list je list, ali je također i malo stablo – grad nije grad ako nije također i velika kuća – kuća je kuća jedino ako je također i maleni grad.

 

No, veze projekta vrtića u Samoboru i radova Van Eycka i nizozemskih strukturalista su složenije. Projekt vrtića uklapa se u narativ kritičkog razvoja poslijeratnog modernizma koji su u internacionalnom diskursu artikulirali pripadnici grupe Team X, no koji je imao i svoje specifične, individualne zastupnike poput Crnkovića. Jezgru te kritike sažeo je Theodor Adorno u obraćanju njemačkom Werkbundu 1965. kada je oštro kritizirao funkcionalističku arhitekturu, smatrajući da je u njoj odnos ljudskog subjekta i arhitektonskog objekta previše identičan – objekt je postao zrcalo u kojem se subjekt ogled. Francuski sociolog Jean-Louis Violeau precizno detektira promjenu arhitektonske paradigme koju su zagovarali revizionisti modernizma: Dok je obitelj bila (...) ključni pojam za arhitekte Modernog pokreta (racionalisti, produktivisti i ostali), Team X je pokrenuo semantički preokret prema pojmu zajednice, shvaćene kao lokus razmjene i uzajamnosti... Rečeno jednostavnije, to je zaokret od biološke prema socioantropološkoj dimenzije.

 

I dok su neke od vodećih tema napuštanja funkcionalističke paradigme bile flesksibilnost i promjenjivost prostora, i Van Eyck i Crnković, zasebno i iz vlastitih pravaca istražuju potencijal apstraktne arhitektonske forme za stvaranje antropološki smislenih situacija, obojica na tragu koncepta otvorenog djela (opera aperta) Umberta Eca. Prema Ecu, umjetničko djelo dovršava recipijent, kroz čin čitanja i doživljaja, a koji ovisi o njegovim ili njezinim predispozicijama i afinitetima. No, ta raznolika čitanja i različiti učinci uvijek ovise o izvornoj strukturi djela. Tako i precizno definirana, jasna, egzaktna arhitektonska forma ima kapacitet za raznolika čitanja i doživljaje ako je projektirana kao višeznačan, otvoreni sustav.

 

Aldo van Eyck bio je skeptičan prema mogućnosti totalne transformabilnosti prostora i tražio je ispravnu vezu između prostorne forme i društvenih institucija. To traženje argumentira u teorijskom tekstu napisanom povodom projekta Sirotišta Amstelveenseweg u Amsterdamu (1955. – 60.): Projekt kuće započinje i podržava uzorak života određenog dana i razvijen je za njezine štićenike. Fleksibilnost ili adaptabilnost kuće (…) dozvoljava razvoj točno tog uzorka, te ne može jednako podržati uzorak dnevnog života ili strukture grupe koja se fundamentalno razlikuje od one na kojoj je kuća bazirana. Ekstremna fleksibilnost takve vrste značila bi lažnu neutralnost poput rukavice koja ne pristaje ni jednoj ruci jer pristaje svima... Projekt nastoji pružiti izgrađeni konceptualni okvir – postaviti pozornicu – za dvojni fenomen individualnosti i kolektivnosti bez pribjegavanja proizvoljnom akcentuiranju bilo kojeg na račun drugog, bez prikrivanja značenja bilo kojeg od dvaju. Ni jedan osnovni dvojni fenomen ne može biti sveden na inkompatibilne polarnosti, jer će takva podjela naškoditi onome za što se dvojni fenomeni zauzimaju. Za koncept dvojnih fenomena treba naći ispravnu mjeru (right-size): Ono što je prava mjera jest istovremeno veliko i malo, nekoliko i mnogo, blizu i daleko, jednostavno i kompleksno, otvoreno i zatvoreno. Van Eyck smatra da projekt ne može afirmirati značaj dvojnih fenomena ako je nedeterminiran, neodređen ili arhitektonski nedovoljno artikuliran kako bi zadovoljio imperativ potpune fleksibilnosti. Takav projekt ispražnjen je od značenja i svoje egzistencijalne uloge. Učinite dobrodošlicu od svakih vrata i prizor od svakog prozora, učinite od njih mjesto, zato što se područje ljudske udomaćenosti nalazi u tom području 'između' ('in between'). Upravo to područje arhitektura nastoji artikulirati. Kada to govorim, intencija mi je ponovno razotkrivanje pogrešnih značenja kako bih smisao mjere ispunio onim što 'ispravna mjera' ('right-size') implicira. Čim se uravnotežujući utjecaj područja 'između' (…) manifestira u razumljivo artikuliranoj konfiguraciji, zasigurno će se povećati prilika da se izmire zastrašujući polariteti koji su dosada kontinuirano uznemiravali ljudsku istinsku prisebnost.

 

Udruženi koncepti in between i dvojni fenomeni upućuju na uzajamnost i višestrukost odnosa koji se odvijaju unutar arhitektonskog okvira. Ti odnosi uspostavljaju se na društvenom planu, no ohrabreni su samom arhitekturom. U duhu Ecova poziva za otvorenim djelom, arhitektonske konfiguracije trebale bi poticati pojedinca i kolektiv na kreativno otkrivanje potencijala prostora. Arhitektonski elementi mogu i trebaju biti formalno apstraktni, ali moraju imati pravu mjeru koja potiče performativnost prostora i njegove kapacitete za stvaranje događaja. Van Eyck je vjerodostojno pokazao potencijal apstraktnih geometrijskih formi za raznoliku i imaginativnu interpretaciju pojedinca i zajednice u nekoliko stotina realiziranih dječjih igrališta u Amsterdamu. Djeca su se brzo prilagođavala jednostavnim geometrijskim oblicima i razvijala svoju maštu prilikom otkrivanja načina na koje ti elementi mogu biti korišteni i doživljeni.

 

Dječji vrtić u Samoboru projektiran je analogno tim postavkama. Crnković definira skup pravila prema kojima arhitektonski elementi formiraju prostorne odnose, a mutacijama tih pravila nastaje cjelina. Zgrada je organizirana u vidu niza paralelno postavljenih izduženih traka i strukturirana je sukladno konceptu Louisa Kahna opsluženog (served) i služećeg (servant) prostora. Opsluženi prostori su otvorene i zatvorene sobe, služeći prostori su garderobe i sanitarije. Međutim, ta podjela je relativizirana uvođenjem uskih i dugačkih zenitalno osvijetljenih poteza ispod lanterni. Ti međuprostori, potezi intenzivnog svjetla, istovremeno su kopča i razdjelnica između služećih i opsluženih prostora. U gusto tkanoj strukturi vrtića služeći i opsluženi prostori nisu binarni elementi, nego dio dvojnog fenomena u koji je uključen i in between potez ispod lanterni. Igra dvojnih fenomena čita se u različitim mjerilima i u različitim sustavima. Potezi ispod lanterni su ambivalentni arhitektonski elementi čije kontinuirano protezanje kroz čitav organizam vrtića može zavarati. Ti potezi jesu prostori kretanja i organizacije vrtića, ali oni također prodiru i u sklopove vrtićkih jedinica, protežu se kroz terase u eksterijer gdje sudjeluju u formiraju potprostora i prostornih sklopova. Formalno uvijek isti potezi ispod lanterni dobivaju različita značenja i uloge u ovisnosti o poziciji unutar sustava. Nadalje, iste prostorne konfiguracije primijenjene su i za sklopove vrtićkih jedinica i za terase, sobe na otvorenom, čineći i od odnosa unutra-vani dvojni fenomen. Kopče terasa i soba su mali metalni mostovi, a između terasa i okoliša su stubišta – prostori između koji artikuliraju događaj prijelaza.

 

Doživljava se nedvojbena prisutnost arhitektonskog reda, ali on se čita kroz niz zasebnih segmenata koji su derivat cjeline. Osjećaj cjeline ovisi o čitanju i razumijevanju niza fragmenata i obrnuto, što je također dvojni fenomen: grad je kuća i kuća je grad. Precizna formalna disciplina uređivanja prostora u strukturne paralelne trake usporediva je s Kimbell Art Museumom (1967. – 72.) Louisa Kahna, s kojim projekt vrtića dijeli model varijacije osnovne strukturne matrice. No, na razini urbanizma, strukturne trake u vrtiću u Samoboru su međusobno posmaknute, javljaju se i pomaci koji se prilagođavaju lokalnim uvjetima i potrebama za ispravnom mjerom, a prostor odlikuje labirintska jasnoća. Otvaraju se pogledi i kontakti prema susjednim sobama, ali ne i dalje od njih, pa cjelina prostornog sustava nije odmah saglediva. Također, iako se čini da je organizacija prostora usmjerena longitudinalno uz poteze ispod lanterni, glavni ulaz i sekvenca javnih soba – hall, prostor za više namjena, blagovaonica – postavljeni su pod pravim kutom u odnosu na tu mrežu. Upravo je ta formalno isprekidana sekvenca značenjska jezgra inače nehijerarhijski organiziranog sustava. Koncept paralelnih traka potencijalno nudi daljnji rast i prostiranje vrtića, bilo daljnjim nizanjem paralelnih traka ili njihovim produživanjem, jer vanjske sobe funkcioniraju kao atriji. Ukinuta je koncepcija komponiranja u korist sistemskog razvoja matematički logične strukture, a arhitektura ne gradi objekt nego priprema okvir za stvaranje situacija. Tako je odnos arhitektonskog okvira i performansi prostora, u duhu Ecova otvorenog djela, u kretanju.

 

Svi gradbeni elementi imaju jasnu ulogu definiranja prostornih jedinica ili njihovih veza. U vertikalnom planu prostorna forma je opisana punim zidovima koji nikada ne formiraju uglove nego su slobodnostojeći, masivnim četvrtastim stupovima, parapetnim zidovima te njihovim gornjim komplementom: zidovima-gredama. U horizontalnom planu prostorne jedinice su određene tretmanom poda te stropom u kojem se također događaju sinkope – procjepi i promjene u visini. No, parapeti i zidovi-grede također su dio su i horizontalne definicije povezano-odijeljenih prostora: na primjer, veze sobe za boravak s međuprostorom ispod lanterne ili rubova blagovaonice. Utoliko su prostori otvoreni, ali uvijek i jasno definirani. Organizam vrtića nije tekući prostor nego serija povezano-odijeljenih mjesta ili soba. Dok su gradbeni elementi apstraktni, sobe su konkretno definirane.

 

Tlocrtne proporcije sobe su ili kvadratne ili teže kvadratu kako bi njihova organizacija bila nehijerarhijska i otvorena. Crnković barata visinom kao elementom identifikacije ili ispravne mjere pa otvori unutar interijera i staklene stijene prema eksterijeru slijede istu kotu od 212 cm, vertikalni horizont usklađen s dječjim uzrastom. Dok je ta ispravna mjera kontinuirana, visine stropova služećih i opsluženih prostora se mijenjaju u proporciji s tlocrtnom površinom ili značajem pojedinog prostora. Vladimir Bedenko objašnjava koncepciju variranja mjerila: Osnovni problem kod projektiranja vrtića problem je mjerila i dimenzija prostora za odrasle i djecu... Prostorne vrijednosti Crnkovićeva vrtića proizlaze iz baratanja usklađenim i kontrastnim odnosima mjerila. Također, Bedenko objašnjava i doživljajne kvalitete prostornih segmenata: Uokvirivanjem terase stupovima i djelomičnim natkrivanjem vanjski je prostor ograđen i zaštićen, mjesto sigurnosti i pripadanja. Staklena stijena ipak nije (...) nepoželjna barijera do potpunog prostiranja, nego ograda između vanjskog i  unutarnjeg boravka, djelomične i potpune zaštićenosti.

 

Arhitektonski red potenciran je materijalnošću zidova i stupova obloženih u opeku. Zidovi se nikada ne spajaju na uglu nego ostaju otvoreni i sugeriraju sastavljenost cjeline od zasebnih gradbenih elemenata, a ne od volumena. Tako uglovi formiraju negativni potprostor koji pripušta bočno svjetlo na način koji je komplementaran prostoru ispod lanterne. Tektonički odnos nosivog i nošenog uvijek je jasan, pa metalni profil na lebdećim gredama pridržava oblogu od opeke.

 

Pred arhitekturu institucije vrtića postavlja se težak zahtjev – slijediti odrastanje djece. Zato arhitektura vrtića ne bi trebala biti odmah razumljiva, nego biti dovoljno kompleksna i otvorena za promjenjive doživljaje i kontinuirano učenje logike prostorne forme, ali i logike socijalnih odnosa. Konfiguracija Crnkovićeva projekta omogućuje postupnu identifikaciju s različitim elementima arhitekture – od razumijevanja logike soba za boravak i njihovih rubnih i služećih prostora, preko učenja o odnosima interijera, eksterijera i okolice, do sagledavanja cjeline. Konfiguracija vrtića tako postaje pedagoški instrument putem kojeg dijete svladava stvaranje aktivnog odnosa i prema prostornosti i prema socijalnom životu koji taj prostor udomljava. Iako nema pomičnih elemenata ili nedeterminiranih prostora, arhitektura vrtića je otvorena.

 

Crnkovićev vrtić je uvjerljiv i kao autonomna, programirana arhitektonska forma i kao prostor koji podržava uzorak za koji je projektiran. Usvajajući iskustva različitih kulturnih izvora, od Van Eycka i Louisa Kahna do Umberta Eca, Crnković projektira sasvim autentično, pa i enigmatično djelo, arhitekturu koja performativno, a ne deklarativno doprinosi razvoju emancipiranog, otvorenog društva.

 

Na otvaranju djelomično realiziranog vrtića predsjednik Samoupravne interesne zajednice za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje, Juro Bujan, istaknuo je ljepotu i funkcionalnost, ali se osvrnuo i na isticana pitanja i dileme  je li tako skupa izgradnja bila potrebna ili bi se i uz manja sredstva mogao postići isti efekt, te da bi se trebalo samokritički odnositi prema tom pitanju. Vrtić je u međuvremenu improvizirano i jeftino pregrađivan i danas nalikuje na favelu. Izvorna konfiguracija je rezistentna i dalje se nazire, no pojedini ambijenti djeluju očajno. Crnković, barem koliko je autoru ovog teksta poznato, nije pokazivao posebni sentiment prema sudbini vrtića. Prema njegovu stavu, jednom dovršena kuća prepuštena je korisnicima da ju koriste najbolje što znaju.