Odmak od 'ovdje i sada'

arhitekti PENEZIĆ & ROGINA arhitekti
projekt Lanterna/svjetionik prijateljstva, Klupski objekt s multifunkcionalnim paviljonom, Tokamachi, Japan
napisao Yoshiharu Tsukamoto

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Tokamachi je istinska prijestolnica prijateljstva između Japana i Hrvatske.
Nisam nikada sreo ljude zaljubljenije u moju zemlju od žitelja ovog idiličnog
grada položenog na brijezima ispunjenima kamijem, u gustim šumama Niigate.

dr. Drago Štambuk

 

Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva dovršena je u srpnju 2012. godine i obilježava prijateljstvo između Grada Tokamachija i hrvatske nogometne reprezentacije koje traje od 2002. godine.

 

Bila je to godina Svjetskog nogometnog prvenstva u Japanu i Koreji. Tokamachi je ugostio hrvatsku reprezentaciju za nekoliko tjedana treninga. Ovo je iskustvo stanovnike Tokamachija pretvorilo u velike navijače hrvatske ekipe tijekom Svjetskoga prvenstva. Otada ih fasciniraju i nogomet i Hrvatska, pa su gradske vlasti odlučile urediti travnato igralište, dvostruko veće od nogometnog stadiona. Dovoljno je kvalitetno i za profesionalne utakmice, kao i za nacionalnu reprezentaciju. Grad je uz igrališta isprva namjeravao izgraditi tipizirani klupski objekt. No, kad su pitali hrvatskog veleposlanika (2005–2010) dr. Dragu Štambuka da im dopusti teren nazvati hrvatskim imenom, ‘Croatian Pitch’, predložio im je da prošire koncept u smislu oblikovanja ‘Kuće japansko-hrvatskog prijateljstva’. Nakon toga su Vinko Penezić i Krešimir Rogina angažirani od grada Tokamachija kao glavni projektanti.
 

Bilo mi je drago, ne samo da su moji prijatelji dobili priliku graditi u Japanu, već i zbog toga što sam znao priču koja stoji iza projekta. Njihova je zamisao nastala iz zbirke trajnih uspomena i dobrih namjera lokalnih ljudi, što predstavlja snažan razlog da Tokamachi to zdanje sagradi ovdje i sada.

 

Danas, nakon velikog potresa Tohoku, najvažnije pitanje u Japanu zasigurno glasi: ‘Zašto gradimo ovdje i sada?’ Taj nas tragični događaj potiče na razmišljanje o ulozi arhitekture, ali i arhitekta. Otkriva nam kako se arhitektura u 20. stoljeću obvezala stvoriti životne uvjete za ljude, posebno nakon Drugog svjetskog rata. Brz ekonomski razvitak u šezdesetim, balon gospodarstvo osamdesetih i informatički boom u prvom desetljeću 21. stoljeća, sve je to pružalo velike mogućnosti podizanja građevina u društvu. Ondašnja je suvremena arhitektura imala mnogo prigoda za eksperimentiranje. Rezultat je današnja vrlo cijenjena kvaliteta japanske arhitekture. S druge je strane tako golema izgradnja odvojila ljude od osjećaja ukorijenjenosti mjesta i suzila arhitektonska promišljanja na artificijelnu sferu. Pitanje o tome zašto gradimo također izvire iz tog konteksta.

 

I sam je Tokamachi posljednjih godina pretrpio štete od snažnog potresa i tajfuna. Svake se godine također suočavaju s velikom količinom snijega koji ondje napada i do 3,5 metra visine. Oduvijek smo bili impresionirani time kako ljudi i građevine Tokamachija uspijevaju živjeti u tako oštroj klimi. Sa snijegom oni se nose neposredno i iskreno. Ta lokalna senzibilnost za arhitekturu ukorijenjenu u mjestu, koja čini osnovu te zajednice, stvara predispozicije da okosnica ovoga projekta bude poetska i uvjerljiva.
 

Srž projekta, prijateljstvo između dvije zemlje, arhitekti Penezić & Rogina prizivaju metaforom donošenja lanterne (iznošenja plamena) koja se jednom pojavljuje kao otvoreni okvir, drugi put kao nadsvjetlo. Taj je otvoreni okvir neposredno simboličan, oslobođen određene funkcije. Ovakva je vrsta predstavljanja na današnjoj japanskoj arhitektonskoj sceni posve neobična. No, iz te nenaviknutosti možemo uvidjeti koliko je japanska arhitektonska scena danas ograničena ideologijom ‘ovdje i sada’. Neizbježno je upitati se zašto podižemo zdanja ovdje i sada, no odgovor nas oslobađa tih ograničenja. Otvoreni okvir premošćuje prostor između Tokamachija u kojem pada gusti snijeg, i Hrvatske gdje sija sunce, kao i između vremena Svjetskog prvenstva 2002. i budućnosti Tokamachija. Premošćivanjem ova dva mjesta i vremena, Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva daje odgovor na osnovno pitanje zašto gradimo ovdje i sada. Uvjeren sam da je to velika uloga Arhitekture.

 

 

Tokamachi je i meni nezaboravno mjesto.
Jednom sam projektirao zgradu za druženje sa slamnatim krovom, ‘Hikari no Rakuya’ (Kuću od sunca), nedaleko od tog grada.
U kući smo umjesto stakla upotrijebili washi (vrstu japanskog papira) kao vanjsku pregradu kako bi se krajolik rižinih polja stopio s arhitekturom.
Penezić & Rogina Tokamachiju su pristupili na posve drukčiji način.
Latili su se geometrije.
A njihova je geometrija jedinstvena, tako da ne izgleda ni japanski, ni zapadnjački.
Zbog toga sam osjetio kako se nebo ponovno sjedinilo sa zemljom.

Kengo Kuma