Odnos između umjetnog i prirodnog

arhitekt Dominique Perrault
razgovarali Ante Nikša Bilić, Alan Kostrenčić

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Razgovarali u Parizu, 24. travnja 2012.

 

Arhitekt Dominique Perrault pripada arhitektima europske tektonske tradicije. Njegovo je stvaralaštvo kontinuirano i odmje­reno. Snažnog koncepta, u tančine promišljeni kontekst, neizmjerno balansirani i na prvi pogled jednostavni de­talji karakteriziraju sve Perraultove projekte.

 

S nepunih 36 godina pobijedio je na natječaju za Nacionalnu biblioteku u Parizu. To kolosalno djelo u neku ruku odredilo je Perraultovo mjesto na svjetskoj arhitektonskoj sceni. Takav projekt često (kao i kod filmskih režisera koji snime svoj najbolji film na početku karijere) mladom je arhitektu ‘kugla oko noge’.

 

Njegove gra­đevine svojim odnosom s prirodom i okolišem stvaraju za­divljujući urbani landscape. To najbolje tumači Louis Kahn kad kaže da su arhitekti odvjetnici prirode. Oni to čine, a da ne imi­tiraju prirodu. Villa One, Tvornica Aplix, Žensko sveučilište u Seulu to potvrđuju.

 

ORIS: Postoji vrlo zanimljiv problem odnosa prirode i umjetnog, arhitekture kao umjetnog i prirode kao nečega što je zamalo prestalo postojati. Gradovi i rasuta naselja su posvuda i vrlo je bitno pitanje kako ćemo se odnositi pre­­ma prirodi, te možemo li na arhitekturu gledati kao neku vrstu produžene prirode. U svojim projektima Vi uvijek uspostavljate dobre odnose prirode i umjetnog.

 

Dominique Perrault: Mislim da je odnos između umjetnog i prirodnog vrlo važan jer je to klasičan pristup i de­finitivno razdvaja prirodno i umjetno. Danas nije moguće jasno odijeliti prirodni i umjetni put. Za arhitekta i arhitekturu to je velika promjena i šansa da se preispita neki drugi koncept između same zgrade i okoliša. Mislim da je vrlo emocionalno miješati umjetno i prirodno. Koristite li tiskanu sliku na staklu, ili ogledala, ili podzemnu situaciju, to je vrlo uzbudljivo jer je takav pristup ili iskustvo test, ne baš nov, ali više ili manje drugi teritorij, drukčiji odnos sa svijetom, s geografijom, sa zemljom, s kontekstom. Pitanje konteksta je kako ga je moguće promijeniti ili njime manipulirati, promijeniti ga u neki drugi kontekst. Mislim da je vrlo zanimljivo dodirnuti kontekst i raditi s njim kao s materijalom. Kad materijalom gradite građevinu, poštujete ga. Ako s kontekstom radite kao s materijalom, gradite novi kontekst. Također je važno u smislu etike i odgovornosti arhitekta. Moj je stav moja odgovornost, moj rizik i obaveza.

 

ORIS: Vaš odnos s prirodom i okolišem je fascinantan. Htio bih komentirati Vaš dijalog s prirodom i okolišem preko tri, za mene različita objekta, Villa One, gdje ste dopustili da tratina postane fasada podzemne kuće, tvornica Aplix u Nantesu, gdje komunicirate s okolišem jednostavnim činom odražavanja, te Žensko sveučilište Ewha u Seulu, gdje sublimirate sve principe umjetnog okoliša. Za mene, kako kaže Louis Kahn, arhitekt zastupa prirodu i čini sve iz najdubljeg poštovanja prema njoj. Sve to radi, a da je ne oponaša.

 

Dominique Perrault: Taj odnos između Louisa Kahna i prirode za mene je malo mističan zbog tog stava o tišini, gdje se ništa ne miče, gdje je vrlo tiho. On ima poseban odnos prema prirodi. Moj je osjećaj i odnos s prirodom više fizički. Kad razvijate projekt s tim fizičkim kontaktom ili osjećajima prema prirodi, odmah uvodite prirodu u zgradu ili na nju. Ne znam točno gdje, ali dobra je veza između prirode i arhitekture ako možete zamisliti kako mijenjate krajobraz ili ga možda koristite kao stvarni dio projekta. Imate zgradu i oko nje krajobraz, to je predivan okvir, pa vidite jezero ili planinu, vrlo su lijepi, vrlo emocionalni, ali isto tako statični. Ako o krajobrazu razmišljate kao o dijelu projekta, odnos je posve drukčiji.

 

ORIS: Da, ali u Vašoj tvornici u Nantesu, to je vrlo jednostavna gesta, to kako komunicirate s okolinom. Zapravo mi se jako sviđa ta Vaša ideja o prirodi kao materijalu. Vaša Nacionalna knjižnica Francuske ovisi o svjesnom korištenju atrija i prirode unutar atrija. Kako ste došli na tu ideju?

 

Dominique Perrault: Ta ideja proizlazi iz povijesne knjižnice Henrija Labroustea. Bio je vrlo poznat i važan francuski arhitekt i imao je dvije strane. Jedna je bila romantična. Na primjer, čitava biblioteka Richelieu je romantično zamišljena, uz prisutnost prirode. Druga strana ovog arhitekta bila je vrlo radikalna. Na primjer, knjižnica Sainte-Geneviève vrlo je snažna građevina. To je vrlo moćna konceptualna zgrada, jako radikalna i ra­cio­nalna, izgrađena je u 19. stoljeću. No, vratimo se vrtu knjižnice. Ta ideja uvodi prirodu u knjižnicu, ali suprotno načinu u Richelieuovoj knjižnici. Ondje na zidu imate golemu sliku s prirodom, drvećem i nebom i tako dalje. To je alegorija. Mislio sam da u novoj knjižnici uvedem pravu prirodu. Ljudi u knjižnici čitali bi oko vrta i gledali pravu prirodu. Ovaj je koncept vrlo suvremen stav jer se taj vrt doima poput održivog dijela knjižnice.

 

ORIS: Ali ste istovremeno koristili prirodu kao materijal. To je briljantno.

 

Dominique Perrault: I sam je proces zabavan jer smo gradili taj vrt poput građevine, s dizalicama, s mnogo instalacija.

 

ORIS: Posjetili smo tu zgradu tijekom gradnje 1996., još nije bila dovršena, ali vrlo dojmljiva i u tom trenutku, u tijeku gradnje. Možete li reći nešto o mjerilu? Što je to? Imamo tri pojma: mjerilo, svjetlo i materijal, mjerilo je najvažnije, a materijal i svjetlo dio su ideje arhitekture.

 

Dominique Perrault: Za mene je mjerilo relativno po definiciji i ne postoji kao autonomna ideja. Koncept nema mjerilo. Kad radite na konceptu, postoji veličina, ali ne i razmjer. Ako kombinirate ili spajate koncept s kontekstom, mjerilo se odmah pojavljuje. Također, druga riječ koja bolje pristaje uz svjetlo i materijal je praznina. Mislim da treba zamijeniti mjerilo s prazninom. Ako radite s prazninom, svjetlom i materijalima, pojavljuje se prostor i mjerilo, te neki drugi pojmovi. Knjižnica, ali i neki drugi projekti rade s prazninom, upravljaju i kontroliraju prazninu, kvalitetu praznine, postojanje praznine. Mislim da praznina na kraju stvara ne baš apstrakciju, ili možda osjećaj arhitekture, ali mislim da se praznina također pojavljuje kao materijal. Gustoća praznine u arhitekturi je nešto, postoji status praznih prostora u arhitekturi. U Francuskoj arhitekti govore o prostoru na način da ‘treba kontrolirati prostor, treba kontrolirati mjerilo’ i tako dalje. Ali, za mene je to posljedica, dolazi poslije. Ako kontrolirate status praznine, stvarate javni prostor, neke posebne prostore, neke privatne, intimne, neke otvorene prostore. Malo je to drukčije s konceptualnim procesom zamišljanja zgrade. Mjerilo je alat, više je tehnički pojam.

 

ORIS: To se događa kad se uspoređuju dvije stvari. Ako ih nema, razmjer ne postoji.

 

Dominique Perrault: Ta građevina, knjižnica, bila bi posve lijep paviljon u nekom parku. Mogla bi biti zgodna, vrlo mala zgrada. Ili veća, ne znam. Koncept nema ograničenja, dimenzija, veličina. Nema mjerila u konceptu. A kad koncept odgovara prostoru, smisao, stvarnost i fizička prisutnost arhitekture odmah se pojavljuju.

 

ORIS: Bilo je zanimljivo čuti što mislite o mogućnosti da arhitekti uzmu koncept jednog razmjera i situacije pa ga stave u posve drukčiju situaciju, od kuće do urbanog trga i tako dalje.

 

Dominique Perrault: Ne radim tako. Ako gradite konceptualni pristup, morate razviti konceptualne procese i koristiti sve materijale i komponente kao i u drugim projektima. Koncept možete promijeniti ili prilagoditi drugom projektu, nije problem. To je iskustvo. Možete taj koncept koristiti za razvoj neke druge situacije iz istog koncepta. Nemam takve ideje. Razvijem nešto, a kad je gotovo, prelazim na druge stvari.

 

Za gradsku vijećnicu u Innsbrucku razvili smo vrlo složenu građevinu, povezali je s postojećim zgradama, dodali nove dijelove i tako dalje. Neki dijelovi nove zgrade točna su kopija nekih postojećih građevina u gradu. Nije bilo potrebno raditi nov i poseban dizajn, već proširiti i povećati dizajn povijesne zgrade. Napravili smo krilo istog dizajna kao i postojeća zgra­da, tako da ne znate točno što je novosagrađeno. Nije nužno stalno graditi novo. Ako imate, ne jedan, već možda tri dobra razloga za kopiju, tako treba raditi.

 

ORIS: Kao arhitekt gradite posvuda po svijetu. Kako us­postavljate odnose s okolinom i što za Vas znači lokacija? Posvuda gradite, ali ste Europljanin, potječete iz europske kulture.

 

Dominique Perrault: Kada biste htjeli pro­movirati isti stav prema gradnji, u Europi i Aziji, po mom mišlje­nju to bi bilo glupo. Američke korporacije razvijaju takve odnose na lokalnim situacijama. Da biste razvili razmjenu i suradnju s lokalnom situacijom, ljudima, društvom, ekonomijom, društvenom i tehničkom situacijom, nužno je razviti zajednički proces. Ako nešto predlažete, testirajte prijedlog na lokaciji. S ljudima na lokaciji može se razgovarati, raz­mjenjivati mišljenja, organizirati rasprave i razvijati nor­malni proces između ideje, osjećaja, prvog prijedloga kao hipoteze i specifične situacije u drugoj državi.

 

ORIS: Vaš je pristup vrlo otvoren, izravan, pokušavate riješiti probleme. Kad smo već kod takvih situacija, kako je bilo raditi u Seulu? Jeste li često onamo putovali? Taj je proces zanimljiv jer je proteklo mnogo vremena od ideje do realizacije. Koliko se mijenjalo?

 

Dominique Perrault: U Seulu se nije mnogo mijenjalo. Radio sam za Ewha žensko sveučilište, a oni su vrlo kvalitetni investitori. To je elitni ženski univerzitet, ima vrhunsko osoblje. Štitili su me cijelo vrijeme jer se u Aziji obično proizvede koncept projekta, a onda lokalne ekipe i građevinske tvrtke razvijaju projekt.

 

ORIS: A vjerojatno ga i mijenjaju u procesu?

 

Dominique Perrault: Mijenjaju i ponekad pogrešno razumiju. U Seulu smo slijedili projekt od početka do kraja u suradnji s lokalnim arhitektom i građevinarom, te korejskim Samsungom kao vrlo jakim generičkim partnerom. Bilo je to opasno razdoblje, novi predsjednik i izbori na univerzitetu. No, na kraju smo više manje kontrolirali projekt tijekom izgradnje. Suradnja s lokalnim arhitektima, tvrtkama i ekipama vrlo je važna. Za mene je također zanimljiva zbog međuljudskih odnosa. Važno je, bogato i pozitivno.

 

ORIS: Vaši su projekti savršeno jasni s obzirom na gradnju, odnose prostora i najsitnije detalje; to je sad postala Vaša jedinstvena paradigma.

 

Dominique Perrault: Moj je cilj, možda čak i opsesija, da arhitektura treba stvarati rješenja za svaku pojedinačnu situaciju. I treba vam to biti jasno. Ako mi nije posve jasno, nisam zadovoljan, gdje je onda rješenje? Arhitektura bi trebala transformirati i mijenjati neko mjesto u drugo mjesto, promijeniti lokaciju u drukčiju, jednu kvalitetu u drugu. Moram nešto osjećati kad razvijam projekt. Ponekad to uspijeva, ponekad ne, ali želim osjećati. Može li taj novi projekt promijeniti grad? Ponekad je promjena mala, ponekad velika, to ovisi, ali gdje su rezultati za ljude? Ako nemate rezultata, nego samo dizajn, samo kretanje, rezultat je zgodan i zanimljiv, ali nakon pet godina je ništa.

 

ORIS: Koja je uloga arhitekta u današnjem društvu?

 

Dominique Perrault: Danas je arhitekt vrlo važna komponenta u transformaciji metropole. Mislim da je nestala ideja da je arhitektu mjesto samo u domeni gradnje. Takav stav o arhitekturi i građenju bio je točan u 19. stoljeću, očito i tijekom 20. stoljeća, a danas je apsolutno drukčiji jer je polje vrlo veliko, vrlo otvoreno. Složeno je to, ali je moguće razviti mnogo projektnih ideja ako radite u mjerilu metropole. No mjerilo metropole nije samo veliko. U metropoli imate mnogo malih projekata. Recimo da radim mali projekt za ulicu. Zgodan projekt. Malen. Savršen. Ali to nije ništa. Ako razvijam analizu metropole, taj je projekt posve drukčiji. Samo arhitekt ima sposobnost razviti takvu vrstu pristupa. Samo arhitekt organizira veze između političara, sociologa i geografa i tako dalje. Samo arhitekt može stvoriti takvu kartografsku strategiju da organizira odnose između malih izoliranih projekata i uklapanja u globalnu viziju. Mislim da je danas fantastično vrijeme, fantastično razdoblje za arhitekta. Ako nastavite razvijati zgodne projekte bez te dubine, uz složenost suvremenih gradova, niste arhitekt. Ali ako povežete projekt i supstancu metropole, sve se mijenja. Nije jednostavno niti lako, ali je vrlo pozitivno.

 

ORIS: Frustrirajuće je baviti se edukacijom, a i velik je problem jer mnogo mladih ljudi, srećom ne svi, nemaju živaca za dublji uvid. S druge strane, male su skupine socijalno vrlo svjesne i spremne svašta raditi kako bi prodrle u dubinu, po­vezale se različitim odnosima s drugim ljudima i tako dalje. Zapravo, mnogo časopisa radi zbrku jer tim mladim ljudima pokazuju lijepe slike, ali samo površinske. U časopisu Oris nastojimo objavljivati eseje i članke koji ne objašnjavaju zgradu samo u nekoliko rečenica, već i društvene odnose nekih političkih pitanja i slično, no mali broj ljudi čita časopise, samo prelistaju slike. Ovaj će razgovor također donijeti promjene u tom smislu.

 

Dominique Perrault: Vjerujem da je arhi­tektima vrlo važno, posebno mlađima, vjerovati u budućnost, jer je teško zamišljati projekt ako ne vjerujete u budućnost. Vjerovati u budućnost ne znači samo sreću, jer možete biti oštri kad vjerujete u budućnost.