Svanulo je jasno sunčano jutro nad Ladanjem. Nad Strahinči­com gomilaju se bijeli tornjevi kumulusa poslije bogate noćne kiše, sve pjeva u sunčanoj svjetlosti, ptice i plavo nebo, potoci i vode, i ceste i rosnato jutro... Sa ladanjske terase pod stogodišnjim platanama, talasaju se blatne, močvarne zagorske livade ispod tamno-zelenih goblenskih padina Ivančice, protkanih prvim potezima ranog jesenskog karmina.

Miroslav Krleža, Zastave, I. knjiga

Slike krajolika u literaturi često služe kao metafore za du­ševna stanja, kao što je to slučaj kod Krležinih Zastava gdje pri­zori zagorskog kraja ukazuju na dramatičnu životnu si­tu­aciju glavnog junaka. U arhitekturi proces je, međutim, zapravo obrnut. Energija krajolika može inicirati arhitektonski narativ. Tako, primjerice, Herzog de Meuron biraju takvu ma­terijalnost muzeja De Young, koja odgovara situaciji parka Golden Gate, često ispunjenog maglom što se diže s oceana. Mnoge primjere interakcije krajolika i građevina mogli bismo na­ći u povijesti moderne arhitekture – od Franka Lloyda Wrighta, do Sverre Fehna ili Glenna Murcutta.

Izražen odnos pre­ma krajoliku u smislu njegove topografije, fizičkih i osjetilnih komponenata, pokazao je arhitekt Davor Mateković pri­godom projektiranja preobrazbe jednostavne zagorske ‘hiže’ u vlastiti ljetnikovac. Potrebno je imati dosta sreće, ali i jasnu predodžbu o vlasti­tim željama i potrebama da bi se našla tako idealna parcela s po­trebnom infrastrukturom straga i neometanim prirodnim krajolikom sprijeda. Još k tome je na gusto pošumljenoj parceli stajala elementarna vernakularna drvena kuća s trijemom i kro­vom nagnutim 45 stupnjeva. Postupcima umetanja i zao­dije­vanja skromna je koliba pre­tvorena u glamurozni objekt do­ko­lice. Međutim, pažljivom i suzdržanom razradom projekta sačuvana je memorija kao i poštovanje prema narodnom gra­diteljstvu zagorskog kraja.

Našavši se u pomalo opasnoj zoni, Mateković je vješto izbje­gao zamke narativnosti i dopadljivosti. Za to mu je bila potrebna izvjesna doza radikalnosti koja mu je dopustila su­postavljanje prozirnog kubusa u strogom crnom okviru i mekanog tijela iskonske kuće u potpunosti zaodjenute sla­mom. Stakleni korpus – gotovo bi ga se moglo nazvati pa­viljo­nom – kliznim se vratima otvara na smjelu konzolu te­rase iznad obronka. Osobitost je pritom slobodnostojeći kon­zolni okvir u koji ulazi staklena ploha. Ujedno je to i okvir za krajolik. Arhitekt je suptilno naglasio najveću vrijednost mjesta, intenzivnu prisutnost prirodnog krajolika. Kroz okvir će­mo zaista moći vidjeti Krležine padine protkane prvim po­tezima ranog, jesenskog karmina.

Druga je markantna ka­rakteristika kuće njen pokrov i plašt od slame koji bez prekida prelaze jedan u drugi. Odluka za materijal slamu prilog je održi­vosti na više raznih razina. U Hrvatskoj se npr. u okolici Bednje opet uzgajaju stare vrste raži od kojih se posebnim pos­tupcima dobiva kvalitetan materijal. Nadalje, stare se vješti­ne proizvodnje i primjene prenose na mlađe generacije.

Omo­gućiti razna iskustva boravka i stvoriti određene ugo­đaje mo­že se smatrati uspjehom arhitektonskog procedea. U kući Ma­te­ković moguća su potpuno suprotna iskustva. S jedne strane može se osjetiti izloženost i potpuna otvorenost pre­ma okolnoj prirodi u staklenom trijemu, osobito je lijepo zamisliti zvuk kiše na njegovom staklenom krovu. Istodobno je moguće iskusiti zaštićenost tople unutrašnjosti među zido­vima obloženim sta­rim drvom.

Dualnost pojavnosti kuće Mateković, njena mješavina minimalizma i vernakularnosti ukazuje vjerojatno i na nove mogućnosti razvoja tipologija ladanjskih kuća.