Obilježavanje Dotrščine, mjesta najmasovnijeg stradanja Zagrepčana u modernoj povijesti grada, prolazilo je nekoliko etapa koje su podrazumijevale različite pristupe i modele zaštite, planiranja i strategije realizacije.
Unatoč današnjem dojmu dovršenosti pojedinih spomeničkih kompleksa vezanih uz razdoblje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, dugotrajni, često prekidani, mijenjani ili nikada dovršeni procesi memorijalizacije bili su prije pravilo nego iznimka, osobito kada je riječ o kompleksnom zadatku obilježavanja autentičnih lokacija masovnih stradanja kakva su se za vrijeme trajanja fašističkog terora provodila u ili oko većine većih naseljenih mjesta u kojima je tinjao antifašistički otpor.
Budući da su se ovakva područja nastojala integrirati u poslijeratni urbanistički razvoj gradova, izgradnja spomenika nije ovisila samo o invenciji ili talentu autora, već i o nizu specifičnih problema društveno-političke, urbanističke i konzervatorske prirode. Ovome valja pribrojiti i brojne rasprave, a nerijetko i žustra previranja među brojnim društvenim akterima uključenima u proces, koji su imali različita očekivanja i viđenja adekvatnog rješenja.
Oblikovanje spomenika posredstvom kiparskog, arhitektonskog ili krajobraznog rječnika potrebno je stoga sagledati, a time i valorizirati, kao segment kompleksnog sustava uvjetovanog nizom zadanih procedura, predispozicija i zahtjeva uključenih društvenih i profesionalnih aktera.
Kako bi se razumio dugotrajan proces artikulacije Dotrščine, valja poći od zadane morfologije autentičnog terena tragičnih događaja i poznavanja tehnologije ratnih zločina. Historijska analiza podrazumijeva stoga razumijevanje njihovih prostornih gabarita i koordinata, uključujući i forenzički pristup zadanoj lokaciji s ciljem što vjernije rekonstrukcije povijesnih događaja koje je memorijalni objekt trebao reminiscirati.
Na temelju provedenih istraživanja na terenu i iskaza očevidaca, na području Dotrščine utvrđene su dvije odvojene grupe masovnih grobnica: lokacija koja se vodi pod nazivom Dolina grobova i proteže duž potočića u dolini između dvaju hrbata brežuljaka na jugoistočnim obroncima Medvednice te skupina do danas neobilježenih grobova lociranih na zaravnima istočne padine Dotrščine neposredno uz Štefanovčeku cestu.
Uvid u sačuvanu dokumentaciju procesa memorijalizacije zagrebačke Dotrščine u razdoblju od početka 1950-ih do kraja 1980-ih godina otkriva presudnu ulogu konzervatorskih službi zaduženih za evidenciju i osmišljavanje adekvatnih, a nerijetko i inovativnih strategija obilježavanja značajnih lokaliteta iz Drugog svjetskog rata.
Za analizu razvoja prostornih planova (spomen-park, spomen-područje) važno je poznavanje generalnog urbanističkog plana koji je predviđao izgradnju sjeverne gradske obilaznice koja je grad trebala povezivati s rekreacijskom zonom u dugodolini Medvednice, a kojoj je programski pripadalo i predmetno memorijalno područje kao jedno od tri (uz Šestinski dol i Medveščak) radijalne doline koje uspostavljaju direktan kontakt grada sa Sljemenom.