Promjena u kontinuitetu

Intervju: Branka Donassy

autorica Branka Donassy
razgovarali Ana Lendvaj, Maroje Mrduljaš

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Razgovarali u Zagrebu 22. veljače 2013. 

 

Branka Donassy ostvaruje izuzetno konzistentan i autorski prepoznatljiv opus u područjima modnog dizajna, art mode i kostimografije. Ta žanrovska otvorenost omogućuje Donassy da svoje zamisli i koncepte testira u različitim kontekstima koji nose svoje zakonitosti i međusobno se podupiru i nadopunjuju. Donassy insistira na sintezi estetskih, tehnološko-konstruktivnih, pa i kulturnih aspekata, a svakako je prepoznatljiva po specifičnim formama i interesu za istraživanje svojstva i potencijala materijala. Njena autorska pozicija je kritička jer polazi od autentičnosti i refleksivnog razumijevanja mode unutar šireg društvenog konteksta. Njeno je djelo prepoznato i internacionalno – u New Yorku, Parizu, Londonu...

 

ORIS: Educirani ste kao povjesničarka umjetnosti i kao etnologinja. Mislim da je to zanimljiv background koji, doduše, nije sasvim nesvojstven ovim našim prostorima i osamdesetim godinama kada snažnije istupate sa svojom kreativnom praksom. Naime, baveći se grafičkim dizajnom i pojedinim umjetničkim praksama iz osamdesetih godina, vidimo da su upravo mladi autori u tim domenama također educirani kao povjesničari umjetnosti ili dolaze iz nekih drugih područja. Osamdesete godine u Zagrebu i jesu razdoblje određenog kulturnog vrenja i intenziviranja kulturnoga života. Htio bih da se osvrnete i na to postmoderno vrijeme, na činjenicu da vaš intelektualni ili kulturološki background čine vašu bazu, a da onda ono što uvjetno rečeno nazivamo zanatom usvajate sukladno vašim afinitetima i tako oblikujete svoju kreativnu praksu.

 

Branka Donassy: Slažem se s vama da su osamdesete godine bile zlatno doba u smislu intenziteta događanja i pokretanja novih tokova u širem području umjetnosti. Međutim, korijeni toga sežu u rane sedamdesete, čak u kraj šezdesetih, s novim pokretima poput Novih tendencija koje su bile svjetska avangarda, zatim pojavom konceptualne umjetnosti koja se referirala na širi društveni kontekst. Te su godine bile jako važne za kasniji razvoj umjetnosti u Hrvatskoj, a Zagrebački salon odigrao je značajnu ulogu. Stvoren je izuzetan duh, umjetnici svih profila intenzivno su se družili, bili su povezani, žustro su raspravljali. To se više nikada nije ponovilo, ali je stvorilo temelj za ono što se vidjelo ili očitovalo kao jasnije definirano početkom osamdesetih. Živeći u takvom okruženju, vrlo svjesno sam odabrala studij povijesti umjetnosti. Budući da sam odrasla u obitelji slikara, imala sam jako dobar temelj. Biti u ateljeu blizu slikara, njihovih razmišljanja, rasprava o umjetnosti, učenja raznih tehnika - sve je to bila platforma koju sam željela nadograditi teorijskim znanjima iz povijesti umjetnosti. Etnologija je bila drugi izbor, možda bliskiji modi, iako se na prvi pogled ne čini tako. Sve što se moglo naučiti iz folklora i tradicije raznih naroda, bilo je pravo bogatstvo za moj daljnji razvoj.

 

ORIS: Kad ste primljeni u ULUPUH?

 

Branka Donassy: U ULUPUH sam ušla 1985. kao već formirana dizajnerica, jer sam zanatski dio tesala paralelno s eksperimentiranjem u dizajnu. Već sam od osnovne škole počela učiti i zanatski dio posla znajući da bez toga nema pravih rezultata. Dizajner koji sam ne poznaje tehnički dio, neće dostići visoku razinu i teško će se sporazumjeti sa suradnicima stručnima za pojedine segmente. Od početka sam inzistirala na vlastitoj konstrukciji i perfekciji izrade, što mi je dalo sigurnost i slobodu da ostvarim svoje zamisli. To je ono što mi se čini najvrednijim za mene osobno, donosi mi sreću u slobodi stvaranja. Bilo je, dakako, potrebno puno eksperimentiranja i upornosti, ali to su fantastični procesi kroz koje zapravo otkrivate nevjerojatne stvari. Time pak taložite znanja koja onda kasnije samo izvlačite van.

 

ORIS: Koje je polazište bilo prvo? Je li to bila forma, odnosno oblik, je li to bila tkanina ili je posrijedi bila intelektualna podloga nezavisna od modnih elemenata?

 

Branka Donassy: U ranoj mladosti nisam bila svjesna te intelektualne podloge, to je jednostavno dolazilo spontano. Ideja je prva. Ideja, naravno, ne dolazi ni iz čega, ona dolazi iz nataloženih znanja, impresija, emocija, razmišljanja. Sve to rađa ideju koja se pojavljuje spontano. Nakon toga, kad se krene u realizaciju, apsolutno nastupa onaj disciplinski, analitički dio. Prvo sam krenula u istraživanje forme. Formom sam se počela baviti prije negoli svim ostalim elementima.

 

ORIS: Zašto? Zato što ste modu tada još uvijek shvaćali kao odraz forme?

 

Branka Donassy: Htjela sam izići iz postojećih standarda, jer to je bilo doba kada je manje-više vladala konfekcija. Dugo godina su trajali zadani kanoni, kontekst je bio zadan. Nije kontekst bio toliko loš koliko je bio ustaljen, pa sam radi iskoraka iz tog konteksta morala krenuti u istraživanje forme, jer je sve drugo bilo lako dostupno - tkanina, boja, intervencija na tkanini... U početku sam puno eksperimentirala i s doradama tkanina, svim mogućim tehnikama, više zato jer me zanimao rezultat, nego zato što je izbor tkanina bio slab. I danas povremeno to radim. Tekstil mi je nevjerojatno privlačan. To je na razini strasti! I već postojeći materijal može me toliko ponijeti, toliko uzbuditi da se ideja odmah rađa.

 

ORIS: Što je to toliko uzbudljivo u tkanini - dezen, struktura?

 

Branka Donassy: Sve! Od materijala od kojeg je tkanina napravljena, od vune, pamuka, lana, svile do strukture tkanja, pletiva ili ako je rađena na neki drugi način, različitih dorada koje rezultiraju zanimljivim teksturama. Tu ima bezbroj mogućnosti jer se tehnologija silno razvila. To me neprestano nadahnjuje. Bilo bi divno kad bi se moglo još i surađivati s nekim proizvođačem tkanina, ali to je iz naše perspektive dosta daleko.

 

ORIS: Danas dakle već postoje materijali koji odgovaraju vašim zamislima?

 

Branka Donassy: Naravno, uvijek su postojali materijali koji su me privlačili takvi kakvi jesu. Volim prirodne materijale iako uopće ne bježim od novih, tehno materijala, jer izazivaju na novo razmišljanje. Oni se ne mogu tretirati kao prirodni materijali, dakle i u dizajnu zahtijevaju novi pristup i to je uvijek izazov u oblikovanju i tehnološki. Dizajner mora stajati iza izrade, jer njom dovršava dizajn. To nije samo stvar tehnike, zanatske izvedbe. Nikako. Možete, primjerice, različitom obradom rubova ili različitim vrstama prošiva od najobičnije tkanine postići fantastične stvari – možete dobiti nove forme, teksture ili neke nervature koje stvaraju sasvim novu dinamiku.

 

ORIS: Ovladali ste medijem putem paralelnog procesa samoedukacije i istraživanja. Kako je tekao taj proces? Od koga ste učili? Je li vam netko mogao egzaktno pokazati na koji način se rješava određeni problem ili ste možda ulazili u dijaloge sa stručnjacima ili majstorima u određenom polju, pa ste onda tako s vrlo različitih strana skupljali saznanja koja ste onda sažimali u svoj izraz?

 

Branka Donassy: Sve je krenulo zapravo od moje bake, tatine mame, koja je znala prekrasno šivati, a šivala je samo sebi i meni koja sam već kao dijete voljela odjenuti nešto drukčije. Bila sam znatiželjna i stalno sam stajala kraj nje, a ona mi je vrlo strpljivo opisivala sve što radi i zašto to radi te kako nešto mora biti napravljeno. K tome je bila apsolutni perfekcionist. To je korijen i mog perfekcionističkog pristupa. Nakon toga sam krenula sama. Skupljala sam informacije na raznim stranama, ne ispitujući toliko ljude koliko gledajući kako je što napravljeno. Potom bih sve to sama pokušala primijeniti, uporno, dok mi ne bi uspjelo. Isto je bilo i kasnije kad sam već imala suradnike u radu. Uvijek netko nešto zna, uvijek od nekoga naučite nešto novo pa onda to poslije primijenite, nadogradite i tako cijeli život. Ova struka je nešto što se doista uči doživotno, to istraživanje vas održava na životu, održava vas mladima u mislima, u duhu. Sjećam se prvog modnog uratka kad sam još kao djevojčica uz pomoć slikara Antuna Motike, prijatelja mojih roditelja, od jutenih vreća za krumpir napravila haljine s ukrasima od češera. Priredili smo pravi mali modni performans pod borovima na otočiću Koludarcu kraj Malog Lošinja.

 

ORIS: Svaki se materijal ponaša na sebi svojstven način. Tada i konstrukcijski aspekti trebaju biti drukčiji i trebaju korespondirati jedan s drugim. No odabir materijala odražava i stav dizajnera.

 

Branka Donassy: Apsolutno. Jer sam ga izabrala iz puno razloga. Prije nego uopće počinjem razmišljati o oblikovanju, dugo se družim s tim materijalom jer ga moram upoznati. Puno ga puta uzimam u ruke, izvrćem, stavljam na sebe, na stol, gledam ga iz daljine, ponovo diram. Moram mu osjetiti dušu. Konstrukcija modela ne može, naime, biti ista, primjerice, za meki svileni materijal i za neki čvrsti materijal kakav je, recimo, lan s premazom. Neki materijali su gipsani pa se onda ispiru na način da se malo lome. Ima materijala koji imaju metale u sebi i tu je itekako bitna tehnika izrade modela. Pred sobom jednostavno imamo novi zadatak koji valja riješiti.

 

ORIS: Iskustvo mi govori, gledajući mnoge kolekcije koje ste dizajnirali, da se tu pojavljuje ono što sam nazvala putujući fokus. To jest, jednom je u kolekciji najvažnija konstrukcija, a potom drugi elementi - tkanina, teksturiranje raznim ‘komplikacijama’ poput zahvaćanja jednog dijela tkanine i njegovo seljenje na drugu, obično višu razinu, gdje se taj dio pričvršćuje. Time se također stvaraju prostorne forme i volumeni. A vi ste u nas pionir tog postupka. Sjećamo se takvih vaših modela s revija u sklopu grupe Modagram.

 

Branka Donassy: Obično je riječ o putujućem fokusu. U stvaranju kolekcije obično prevlada jedan element. Kad se kaže kolekcija, već i sam taj naziv ukazuje na povezanost među modelima, iako se oni, dakako, rade s više elemenata, ali jedan element obično prevlada. Uvijek me jedan element više okupira i njime se bavim više nego ostalima. Ostali su onda u njegovoj funkciji.

 

ORIS: Podsjeća nas to na povezanost arhitekture i mode. One se mogu povezati ne samo u formi nego osobito u konstrukciji.

 

Branka Donassy: Odjeća je, kao i arhitektura, opna za prostor življenja. S tim da je odjeća puno bliže tijelu i utoliko je delikatnija situacija za dizajnera. Kod arhitekta je, dakako, odgovornija, ali korisnik to ne osjeća tako, barem ne odmah, kao kod odjeće. Ne osjeća koliko je bitan prostor u kojem živi. Za dizajnera je delikatna situacija zato što tijelo brzo osjeti sve. U arhitekturi za sve to treba vremena, a k tome su ljudi danas čak skloni lakše se prilagoditi prostoru, skloni su možda pristati i na diktat prostora prije negoli na diktat odjeće. No moda, kao i arhitektura, treba poštovati čovjeka i nastojati mu oplemeniti život.

 

ORIS: Tu se logično nameće pitanje tijela u modi, odnosa prema tijelu. Kakav je vaš odnos prema tijelu?

 

Branka Donassy: Za mene je tijelo polazište. Kakvu god konstrukciju radila, ne odstupam od tog respekta prema tijelu uvažavajući da se ovisno o materijalu stvara i konstrukcija. Međutim, konstrukcija može biti u dva osnovna smjera: jedno su meke linije koje prate tijelo, govorim o mekoj formi, obloj formi i mekim linijama koje više prate liniju tijela, ali postoji i onaj drugi dio gdje se stvara geometrijska forma, a ta geometrijska forma ostavlja tijelu prostor za življenje i ne sputava ga. To stalno imam na umu kad radim, bez obzira o kojem tipu konstrukcije se radi.

 

ORIS: Kakvo tijelo je tijelo za koje vi radite?

 

Branka Donassy: Kad se radi Prêt-a-porter kolekcija, onda ispred sebe nemam konkretno tijelo, radim za žensko tijelo. Ali i u kolekciji razmišljam o različitim tipovima građe, pa tako radim i konstrukcije. Konkretno: kod hlača, primjerice, uvijek radim najmanje tri do četiri konstrukcije razmišljajući upravo o različitoj građi tijela. Kad se bavim istraživanjem u art modi, mogu si dopustiti luksuz raditi za idealizirano tijelo.

 

ORIS: Zanima nas kako dizajn funkcionira prema tijelu. Otkriva ga? Sakriva? Mijenja? Čini se da modu i suptilnu ženstvenost ipak volite više od tijela. Od otkrivanja tijela.

 

Branka Donassy: Ne bih se složila s tim. Volim tijelo, golo tijelo, ali ne u službi dizajna koji se lako prodaje. U tom pitanju vidim - kao i često kad se komentira odjeća – stav da sve ono što je pripijeno ili otkriveno, što u konačnici zovu seksi, afirmira tijelo, afirmira ženu. Moj stav je da to nije istina, no jako je riskantno o tome govoriti. Kad gledamo radove raznih dizajnera, kod jednih je to savršeno napravljeno, dok kod drugih slična stvar izgleda vrlo jeftino. U nekim sam kostimografijama za suvremeni ples i sama otkrivala erotično žensko tijelo. Mali su pomaci koji mogu odvesti u jedan ili u drugi smjer. U pitanju je, dakle, samo kvaliteta dizajna. Moj stav je da doslovno praćenje tijela ili otkrivanje samo po sebi ne pridonosi ženstvenosti niti seksepilnosti, da je to vrlo banalan pristup i način razmišljanja o ženskom tijelu.

 

ORIS: Što je modno tijelo? Postoji li ono kod vas?

 

Branka Donassy: Postoji kao kod svakoga - ako se gleda odjeća sama za sebe. Ona funkcionira i bez tijela, to je također bitno.

 

ORIS: To nas dovodi i do konteksta odjeće ili mode kao kulturnog artefakta koji se izlaže u galerijama, koji na neki način prerasta svoju funkciju.

 

Branka Donassy: Da, odjeća mora funkcionirati unutar same sebe. Ona mora biti dorečena, mora dati odgovore na sve ono što si dizajner na početku postavlja kao zadatak, a to je – ‘Što hoću?’; pa onda sljedeće – ‘Kako ću to postići?’, ‘Kojim dizajnerskim postupcima i kojim tehnikama ću to postići?’.

 

ORIS: Tako smo došli i do pitanja pretvaranja tim postupcima mode u art modu.

 

Branka Donassy: Ne nužno. Dizajner sam odlučuje, on postavlja granice.

 

ORIS: Ali što je art moda? Vi ste u art modi nužno prisutni izložbama.

 

Branka Donassy: Art moda je prvenstveno istraživačko područje, ali nije dobro da ostane sama sebi dovoljna. Ona je odskočna daska za dalje u smislu dosezanja novih saznanja, rješavanja problema i kroz rezultat koji se postigne, za primjenjivost u nečem drugom. Art moda je prekrasna u svojim najvećim dometima i divno bi bilo da ostane sama za sebe kakva jest, ali ona je živi medij i vremenom transformirana ulazi u naš svakodnevni život. Ako gledate kroz povijest, uvijek su se takva istraživanja kasnije izrodila u nešto primjenjivo i to je neizbježno. To su oni najveći pomaci. Art modi ne treba tijelo, ali kasnije ipak priziva tijelo. Istraživanja u art modi jedina donose prave pomake i u avangardnoj modi koja poslije postaje opet klasika, kao što i svaka avangarda u umjetnosti tijekom vremena postaje klasikom.

 

ORIS: Svojim glasovitim objektom Grudnjak Akvarij vrlo ste rano pokazali nešto što je tek kasnije postalo razvijenijom praksom, a to je prijelaz iz art mode u čistu umjetnost. Mnogi su modni dizajneri nakon dizajnerskog školovanja završili i Akademiju likovnih umjetnosti. Svoju umjetnost sada rade koristeći se elementima mode, ali takav njihov rad je čisti artefakt, a ne modno primjenjiva stvar. Tako je i vaš grudnjak zapravo bio umjetnost, a ne moda.

 

Branka Donassy: Sasvim sigurno. Dakako, tu je korišten grudnjak kao ženski odjevni predmet, ali sve je to imalo sasvim druge razloge. On je samo formom grudnjak i jedina poveznica s modom je ta njegova forma. Drugo je sve zapravo čista psihologija s puno poruka. Interaktivno u različitim smjerovima, složeno i vrlo slojevito. Stakleni grudnjak Akvarij imao je doslovno oblik ženske dojke s izvučenom bradavicom. Već i sam materijal od kojeg je napravljen govori puno – staklo, istodobno čvrsto i jako fragilno, što je kontradikcija, kao što je i žena kontradiktorna u svome biću. S jedne strane kroz staklo vidite tijelo, ali ono je potpuno nedostupno jer je između hladno staklo. Ne možete dotaknuti dojku koju vidite ispod jer nailazite na hladan, gladak zid. Sljedeći prostor je prostor u kojem je voda i u kojem pliva neko živo biće - ribice. Dakle, između vanjskog svijeta i tijela žene, ili onoga tko je njoj nasuprot, postoji cijeli jedan, nevjerojatno velik svijet, svijet vode. Pokušajmo samo zamisliti što sve postoji u vodi. Riba koja pliva kroz tu vodu, osim činjenice da je živo biće, asocira na i cijeli niz značenja. U našoj kulturi simbol je kršćanstva. Sve je to tu između...

 

ORIS: Međutim, veći dio svoga posla ste u primijenjenoj umjetnosti. Kada je moda primijenjena umjetnost? Pri-mijenjena umjetnost i dizajn su danas jako blizu, osobito u današnjoj modi. Cijela povijest ULUPUH-ove Modne sekcije put je od finog obrta do dizajna. Kod mlađih autora osobito je jak dizajnerski udio. Ali važno je pitati kad je moda umjetnost, a kad je samo moda? Što ih razlikuje?

 

Branka Donassy: Teško je odrediti granice. Kad se radi istraživanje, eksperiment, krećete se u slobodnom području modne umjetnosti gdje je sve dozvoljeno. U situaciji kad se radi unikatni komad za koji ipak postoji premisa namjene, najbliži smo pojmu primijenjene umjetnosti, a treće je kad se radi Prêt-a-porter. Pristupi su različiti. Prêt-a-porter je više područje dizajna, a manje primijenjene umjetnosti, jer ste kod Prêt-a-portera prisiljeni misliti o tome da se model može proizvesti u većem broju komada i tu nema odstupanja. Slično je to kao i u svakom produkt dizajnu. Imperativ izvedbe u seriji dizajnera prisiljava na drugačije razmišljanje nego u art dizajnu. No visoki estetski i umjetnički dometi mogući su u svakom segmentu. Oko mode postoji puno mistifikacije. Ekstremne mistifikacije mode smatram besmislenima, a banalizaciju mode – užasnom. S mistifikacijom se možemo poigravati i možemo stvoriti intelektualnu igru, zabavnu igru, dok je banalizacija vrlo opasna. Mislim da sada živimo u vremenu banalizacije i da je to dugoročno pogubno. Banalizacija se danas događa na način da vrlo lako postaje prijemčiva i vrlo lako opće prihvaćena. U tome jednako sudjeluju oni koji nemaju nikakve veze s modnim dizajnom, ali ga potpisuju uključeni u mašineriju izvlačenja profita, kao i mediji koji ih podržavaju.

 

ORIS: Opće prihvaćena kao vrijednost, a zapravo nije vrijednost.

 

Branka Donassy: Da, upravo o tome govorim, opće prihvaćena kao vrijednost, što je jako opasno kao društveni problem koji je dugoročno poguban jer briše svako autorstvo, svaku nadarenost, svaki intelekt, briše poštovanje. Na kraju se to svodi na jeftinu masovnost iza koje pak stoji ono najgore, a to je robovsko iskorištavanje ljudi koji to proizvode!

 

ORIS: Dugo se već govori o smrti mode, o tome da je moda promijenila ulogu. Nekad je bila gospodarica, diktirala je svijetu, a danas je eksploatirana da bi taj isti svijet pokazivao sebe. Zamjena uloga...

 

Branka Donassy: Zato sam na prvo mjesto ugroženosti i stavila ono stvaralačko, kreaciju. A upravo se ideja anulira. Stvara se sve više proizvoda koji su kopije nečega, reciklirane ideje, sve je izmiješano, zatrpano svim i svačim.

 

ORIS: Gledajući vaše radove i razmišljajući o njima, primijetio sam da se zapravo nikada ne referirate na povijest mode u doslovnom smislu. Jednostavno ste svoji, autentični.

 

Branka Donassy: To je jedino što me zanima. Dakako da mogu koristiti naslijeđene elemente, to je i neminovno. Sve se gradi na nečemu poznatomu pa se nadograđuje. Ali ja sam jako protiv doslovne reciklaže. Kuda to vodi? Na kraju ćemo se samo vrtjeti i loviti za rep. I kad bolje pogledate što se doista novoga dogodilo, vidjet ćete: vrlo malo! A kad pogledamo prošlo stoljeće, koliko se toga doista novog dogodilo u pedeset godina u tom prošlom stoljeću, doista je nevjerojatno. Zašto danas stagnira? To je očito društveni problem. Rekla bih, međutim, da je stagnacija istraživanja čak i nametnuta, jer nisam sklona vjerovati da su dizajneri toliko uplašeni ili nekreativni. Drugi su razlozi tome. Iza cijele modne industrije stoji veliki kapital koji ne ide u rizike, koji ide na sigurno, što ne vodi dobrom. No ipak vjerujem da je kreativnost nemoguće ugušiti, ona je pokretačka snaga čovjeka.

 

ORIS: Kako funkcionira odnos mode i kostimografije? Primijenjena moda u kostimografiji ima dodatne zadane elemente, svoju nezaobilaznu maniru. Mora se odspojiti dio šava ispod ruke da bi se ruka mogla podignuti.

 

Branka Donassy: Pozicija kostimografa je bitno drukčija od pozicije dizajnera. On se mora uklopiti u ideju redatelja. Osim toga, mora odgovoriti na sve zadane imperative koje nalaže jedna predstava i u tehničkom smislu.

 

ORIS: Dizajnirali ste kostime koji su bili modni.

 

Branka Donassy: Služila sam se samo iskustvima iz modnog dizaj-na. Bilo je jako važno da sam se uskladila s koreografima ili redateljima s kojima sam surađivala i to je odlično funkcioniralo. Važno je da su nam bliske estetika i način razmišljanja. Uopće nije bitno koliko se modnog unosi u samo oblikovanje kostima, nego da se zaokruži, doreče pojedini lik. Pritom je velika razlika radi li se balet, drama ili opera. I tu su različite zakonitosti. U baletu, gdje se mora poštivati tijelo i sve prilagoditi tijelu, sasvim su drukčije nego u drami ili operi. Kostimograf mora biti vrlo pažljiv u oblikovanju lika u operi, jer je pjevač ipak sputaniji u odnosu na glumca. Kostimografija je i pitanje svladavanja stila određenog razdoblja, ali jasno da i tu postoji nadgradnja. Po meni kostimograf danas mora koristiti ujedno elemente stila i svoj vlastiti izraz. Ne možete u današnje doba raditi barokne kostime kao kopije baroknih kostima. Raditi kostime bilo kojeg stilskog razdoblja može biti jako izazovno baš u tom smislu da se da neka svoja interpretacija. Mene osobno više zanimaju i privlače suvremene predstave. Volim ples jer je tijelo u prvom planu i to mi je fantastično. Volim pokret, a plesne predstave su češće koncepcijski suvremene, što daje puno veći prostor dizajnerskoj slobodi.

 

ORIS: Razmišljao sam o odnosu između prolaznog i trajnog u modi. Modna industrija nameće ritam izmjene dva puta godišnje. Zanima me odnos kontinuiteta i promjene u vašem radu. Zanimljivo je vidjeti kako u pokazanim kolekcijama, ma koja bila po redu, nema trendovskih odstupanja, nego se vidi modni razvoj u kontinuitetu.

Branka Donassy: To je moj pristup. Promjena svakako, osobna, u kontinuitetu, to znači razvoj. Bez diktata trenda. Meni jedini pravi izbor i jedino pravo autorstvo. Što znači trend? Ogromna rijeka koja sve povlači u jednom smjeru.