Kriza identiteta arhitekture do koje je došlo na prijelazu milenija nije bila neopravdana uzevši u obzir rasap materijalnosti predmeta koji su se u njoj obično nalazili. Koja je uloga banke nakon što je novac postao digitalan? Koja je funkcija kina ako možemo gledati filmove na vlastitim TV ekranima? I koja je uloga knjižnice sada kada knjige više ne moraju biti fizički predmeti?

U projektu Knjižnice likovnih umjetnosti Mui Ho, Tschapeller nije, kako izreka kaže, propustio iskoristiti kvalitetnu krizu. Trenutak sumnje u budućnost materijalnosti knjige iskorištena je dakle kao prilika da se arhitekturu razvije u tandemu s evoluirajućim programom, kako bi i predmet i njegovo buduće nestajanje bili čitljivi u projektu.

Znatno prije nego li je odabran arhitekt, radna skupina knjižnice Cornell počela je intenzivno istraživati obrasce korištenja knjižnice, unutar i izvan institucije, a posebno ulogu i dostupnost slika u tiskanim i digitalnim knjigama. U to je vrijeme Knjižnica likovnih umjetnosti bilježila najveću korištenost po primjerku knjige, podržavajući tako dobro dokumentirani trend i izvan granica Cornella da materijalnost knjige ima veću važnost u vizualnim disciplinama nego u ostalima.Nadalje, iako broj e-knjiga nesumnjivo raste, proizvodnja fizičkih knjiga ne opada (barem ne za sada), te bismo mogli zaključiti da će, u slučaju da se to počne događati, materijalnost preostalih predmeta postati još važnija.

Osim vrijednosti samoga predmeta, produktivan čin pretraživanja glavni je argument za nužnost fizičkih knjiga, kao i dostupnost slika koje su ponekad izostavljene iz digitalnih knjiga. Istovremeno, i jedno i drugo prelazi u digitalne sfere, a fizička knjiga postoji u sve više i više digitalnom svijetu.