Pokazivanje razlike između snimke i predmeta koje na njoj vidimo, između slike i njenog fizičkog, materijalnog predloška predstavlja konceptualno ishodište fotografskog opusa Borisa Gaberščika . Svaka pojedinačna fotografija zaokružena je cjelina definirana različitim parametrima, između kojih su najznačajniji metode i načini raspoređivanja svjetlosnih valera, kontrasta i tonskih prijelaza s namjerom da se postigne konkretan vizualni red koji će, u najvećoj mogućoj mjeri, sadržavati fotografovu mentalnu predodžbu prijenosa određenog doživljaja ili osjećaja u sliku, danog u viđeno. Predmeti koje prepoznajemo na Gaberščikovim fotografijama u pravilu nikada nisu bili snimljeni s namjerom razotkrivanja njihove (ne)uporabivosti, njihove svakodnevne funkcije, svojstava ili osobitosti zbog kojih ih korisnici uzimaju u ruke. Doduše, s autorove posve intimne pozicije oni često zaista imaju jak evokativni naboj, sposobnost da dozovu u sjećanje mjesta, događaje i ljude na bilo koji način povezane s njegovom bližom ili daljnjom prošlosti, ali to gledište promatračima ostaje skriveno, nedostupno; verbalno objašnjenje zašto su na pojedinim snimkama vidljivi ovi ili oni predmeti, odakle dolaze i što fotografu intimno znače, na što ga podsjećaju nije ni bilo zamišljeno. Referentni odnos, koji se ponekad uspostavlja između konstrukcija Gaberščikovih motiva i fundusa posve subjektivno (nipošto arbitrarno) odabrane likovne i fotografske produkcije, treba razumjeti kao autorov vlastiti hommage viđenom, ne kao citat ili parafrazu, već kao promišljenu «sliku iz slike», izvornu interpretaciju ugođaja, osjećaja i razgranate strukture odabranog fotografskog predloška. Naime, te formulacije u svojoj konačnoj varijanti nisu ništa manje Gaberščikove od onih koje su nastale bez aluzija na evidentirano, u kolektivnom sjećanju smješteno gradivo predloška; on ih određuje jednako tako na svoj jasno prepoznatljiv način artikuliranja, podešen prema savršenosti izvedbe…