ŠUMA. Bila jedna kuća u šumi. Imala je oblik stošca čiji je centar - kao i centar njezinih beskrajnih krugova - bio centar same šume. Oko 1975. Thomas Bernhard stvorio je ovu sliku u romanu Korrektur kako bi opisao nemogući bizarni projekt koji je lik Roithamer dizajnirao za svoju sestru. Kuća koja je navodno imala nakošene, zakrivljene zidove, niz soba bez ika­kva određenja, potpuno jednakih, neutralnih, tihih; kuća iz koje se nije moglo gledati nikamo osim u Kobernaussovu šumu u kojoj je bila usidrena. Kuća koja nije imala prozora, već otvore; građevina koja bi se, prema zamislima svojeg autora, trebala izgraditi koristeći samo 4 materijala, ničeg više.

ZBIRKA. Kuća koju je Roithamer zamislio u Bernhardovoj knjizi i kuća koju je projektirao Smiljan Radić u Vilchesu - malom naselju u podnožju Anda, istočno od Talce - čine se srodnima i nekako povezanima. Štoviše, stožac za Roithame­rovu sestru također se može vidjeti kao daleki rođak zbirke utočišta, osobnih projekata koje Radić projektira od 1996., neke u suradnji s partnericom (i na određeni način, klijen­ticom), čileanskom kiparicom Marcelom Correa. Svi su ovi projekti zamišljeni kao jednoprostorni, neka čudna vrsta stu­dio-prostora koji bi trebali zadovoljiti najvažnije potrebe sva­kodnevnog života, poput rješavanja hitnih potreba sa što je manje elemenata moguće. Kuća u Vilchesu pripada ovoj zbirci i vjerojatno je najveća od ovih utočišta.