Renzo Saviolo višeslojni je umjetnik koji je uvijek koristio raznovrsne tehnike kao svojevrsne alatke poput istraživanja, ekspresije, komunikacije i participacije. Slike u ulju i akvarelu, grafike, skulptura, fotografija, uređenje interijera i vrtova, te oblikovanje reklama, sve su to za njega sredstva preispitivanja realiteta, te oblikuju njegovu osobnu novu razradu realnosti, kulturološku napetost u odnosu na događanja, stvari, situacije u njegovoj okolini i među ljudima: tehnike koje koristi na najznanstveniji i ispravan način, s posvemašnjom pažnjom usredotočenom na promjenjive varijable. On nije samo pohađao 'umjetničke škole' (umjetnička srednja škola, akademija lijepih umjetnosti, škola crtanja prema živim modelima), već je školovao svoje oko i ruku pohađajući studije najotvorenijih i najinformiranijih umjetnika u Padovi, npr. studio Carla Travaglie s kojim je ubrzo uspostavio posebni odnos suradnje.
Imao je jedva dvadeset godina kad je odabrao fotografiju kao kognitivni medij kojim će zabilježiti i dokumentirati stvarnost, potpuno svjestan da živi u vremenu koje je prolazno, te da ono što vidi sada, da će to brzo, vrlo brzo, prestati biti vidljivo zbog promjene vremena, ljudi, ekonomskih, socijalnih i inih odnosa u njegovoj okolini. Njegova strast prema fotografiji brzo izvire i sazrijeva, kao i njegova potreba za bilježenjem i novinarskim izvještavanjem o onome što se događa oko njega, ili potreba da dâ glas uvjetima i svakodnevnim crticama, bez moralističkih ili povijesnih komentara, ali s velikim trudom uloženim u potragu za istinom, da uhvati svjetlo i prostor ljudskog događaja, da prenese - koliko je god to moguće - dubinu ispod dvodimenzionalne površine puke fotosnimke, da nađe smjer, ritam, nit vodilju kao izraz nastavka života, percepcije, da sudjeluje bez ikakve nasilne namjere bilo silom, bilo otuđenjem, naglašavanjem ili podcjenjivanjem u interpretaciji stvarnih podataka. Strukturalni karakter mjesta, jednostavne geste ljudi, dnevno svjetlo i magično umjetno osvjetljenje za koje se (u tom trenutku) činilo da oživotvoruju prazninu i tišinu ulica, arkada, proširenja, upućujući na napuštenost scene, refleksivnu apsorpciju, domaće utočište, kadrovi u perspektivi sa širokim i dugačkim bočnim vizurama, prirodnom i jednolikom izražajnošću lica i gesti koje nisu tek 'maske' televizijske globalizacije, tihi, prirodni način uravnoteže okoline sa snažnim elementima individualne komunikacije u prvom planu, za kojim slijedi pršteći vrtlog nove arhitekture (SAD), skylines - urbana obzorja osmišljena i sagrađena da progutaju kolektivnu osobu, u utopijskom uvjerenju u još složeniju i promjenjivu realnost masovne suradnje, sve su to više 'argumenti' nego teme njegovog 'fotografskog putovanja' koje traje već oko pedeset godina, s kratkim prekidima, privremenim prepuštanjem ostalim tehnikama, također, kako bi izučio i ostala osjetila, ostale senzibilitete (crtanje, slikanje, akvarel, pisanje).
Stoga vizualna preispitivanja njegovog voljenog grada, Padove, uistinu daju primjer iz pedesetih godina prošlog stoljeća, gotovo pionirskog kulturološkog stava koje karakterizira - očito zbog 'nepristranog' oka koje pronalazi i bilježi sliku ili čaroliju i 'višeznačnost' sekvence - do današnjeg dana, do osjetila vida koje postaje 'inteligentno', koje 'vidi' te ga privlači rukopis svjetla, pa ga odabire, kadrira, naglašava ili ublažuje da bi odgovaralo - još jednom - ne toliko potrebi za atmosferom, za moduliranjem osjeta ili osjećaja, već volumetrijskih ritmova, s kognitivnim skeniranjem imanentno strukturalnog, tektoničkog i arhitektonskog preispitivanja otvorenog prema novim tehnologijama, te implicitnog građenja budućnosti.