Razgovarali u Tokiju 23. ožujka 2009.
Mladi japanski arhitekt Junya Ishigami polazišta za svoja promišljanja pronalazi u prirodi u kojoj otkriva kako složenosti izranjaju iz jednostavnih principa. Balansirajući na nejasnim odnosima, njegov rad propituje našu percepciju, proturječi osjetilima i pobija osobnu intuiciju. Dvosmislenost prostornih granica predstavlja ključnu ideju u njegovu traganju za stvaranjem nove vrste prostora. Zanijekavši koncepcijsku hijerarhiju, Ishigami istodobno kreira suživot različitih elemenata razvijajući apstraktne međuodnose. Svoj je prvi rad - KAIT radionicu na Tehničkom institutu u Kanagawi – realizirao kao paradigmu nove pristupačne apstrakcije. Međunarodnu je pozornost posebno privukao projektom ‘Extreme nature’ na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu arhitekture, a ove ćemo ga jeseni imati prilike pobliže upoznati na 9. danima Orisa.
ORIS: Diplomirali ste na tokijskoj Nacionalnoj akademiji likovnih umjetnosti i glazbe, te se zatim pridružili studiju arhitektice Kazuyo Sejime, jednom od vodećih arhitektonskih ureda u Japanu. Na taj način nadovezali ste se generacijski na niz koji počinje Kiyonorijem Kikutakeom, učiteljem Toya Ita, te se zatim nastavlja s Kazuyo Sejimom i vama. Je li to tipičan japanski obrazac u kojem mladi arhitekti nekoliko godina surađuju s poznatim arhitektima, a zatim otvaraju vlastitu praksu?
Junya Ishigami: Mislim da je to uistinu uobičajen način počinjanja prakse u Japanu.
ORIS: Na koji je način rad za Kazuyo Sejimu utjecao na vas kao projektanta? Možemo li govoriti o sličnim područjima interesa u arhitekturi – koji seže dalje od mentoričinog suptilnog minimalizma – gdje vidno pomičete luminoznu i bestežinsku estetiku u nove krajnosti? Slažete li se da postoje koncepcijske sličnosti s njezinim radom?
Junya Ishigami: Moj je slučaj bio poseban. Nisam isključivo radio na jednom projektu od početka do kraja, već sam bio umiješan u gotovo sve projekte u početnoj, idejnoj fazi. Kako bi koji projekt počinjao, surađivao sam vrlo blisko sa Sejimom sve do završetka idejne faze i zatim bi projekt bio predan drugim suradnicima. Vjerojatno sam najviše naučio o tome kako misliti o arhitekturi. Sve te četiri godine se radilo gotovo o zajedničkom projektiranju, tako da je posve prirodan njezin utjecaj na moje razmišljanje kao arhitekta.