Intervju: Lars Nittve

direktor muzeja Tate Modern Lars Nittve
razgovarala Nada Beroš

 

Poznavatelje problematike muzeja, i kulturne politike općenito, nimalo ne čudi što je na čelu najvažnijeg britanskog muzeja moderne i suvremene umjetnosti jedan Šveđanin – Lars Nittve! Uostalom, na čelu Muzeja moderne umjetnosti u Stockhomu je Englez, David Elliott, direktor bečkog Muzeja moderne umjetnosti je Mađar, Lorand Heggyi... Muzejski nomadizam nije novijeg datuma, a izvoz-uvoz stručnjaka u mnogim je sredinama vrlo poželjno rješenje, pri čemu su jezične barijere najmanji problem! 

 

Lars Nittve (1953.) imenovan je direktorom Tate Modern 1998. godine, dvije godine uoči otvorenja muzeja, i sudjelovao je u njegovu kreiranju od samog početka. Nittveova je biografija atipična za naše prilike, ali zato vrlo instruktivna. Nakon završenih nekoliko divergentnih studija, od studija ekonomije preko glazbe do povijesti umjetnosti, i stjecanja iskustva u čitavom nizu različitih zanimanja – od knjižničara, kritičara i skijaškog trenera, Nittve se 1986. g. skrasio u muzejskoj profesiji. I tu je njegov nesmireni duh dolazio do izražaja. Putovao je i mijenjao institucije, od Stockholma i Malmöa preko Kopenhagena do Londona, organizirajući brojne izložbe (Implozija – postmoderna perspektiva, Walter de Maria, Susan Rothenberg, Charles Ray, Andy Warhol, Andreas Gursky i dr.), prikupljajući bogato iskustvo koje će mu, kako je sam naglasio, biti od velike koristi u vođenju Tate Modern. 

 

ORIS: Usprkos tome što je Tate Modern smješten izvan samog središta Londona, broj posjetitelja premašio je sva očekivanja. Iako su muzeji pod stalnim pritiskom javnosti da neprestano povećavaju  broj posjetitelja, rekli ste da nemate namjeru koristiti se populističkom taktikom kako biste privukli novu publiku jer naprosto niste cirkusant. Kako se, dakle, mislite nositi s tim problemom? 

 

Nittve: To je vrlo kompleksno pitanje. Doista postoji pritisak na muzeje da neprestano uvećavaju broj posjetitelja, ali ima muzeja koji sebi mogu dopustiti da imaju malo publike. Ako ste vrlo avangardan muzej i živite na gradskim jaslama – a mnogi su europski muzeji takvi – to je prihvatljivo, sve dok imate takav profil. Od nacionalnih muzeja poput našeg očekuje se da privuče velik broj posjetitelja kao da je to samo po sebi razumljivo. A ta očekivanja iz godine u godinu rastu. Što je muzej atraktivniji većem broju ljudi, to su i očekivanja političara veća. Hoću reći, postoje različiti tipovi muzeja i različita očekivanja se postavljaju pred muzeje. Dok sam radio u muzeju u Malmöu koji se financirao iz gradskog budžeta i privatnim dotacijama, nikad nije bilo pritiska da se privuče velik broj posjetitelja. Dio je novca redovito dolazio od grada, a dio od vlade. Bila je to neka vrsta elitnog muzeja.