Što konstituira tvoju realnost?
Što vjeruješ?
U što vjeruješ, a ne možeš dokazati?
Odakle dolaze boje?
It's nice to talk like everyone else, to say thar the sun rises, when everybody knows it's only manner of speaking.[1]
Sunčano jutro te subote u Hyde Parku nije bilo ono što sam podrazumijevao pod tipičnu Englishness; gotovo da me podsjećalo na zagrebački Maksimir. Umjesto gloomy atmosfere britanskih BBC-jevih detektivskih serija i londonske magle dočekalo me mnoštvo vrlo pripitomljenih vjeverica (ili je to posljedica plavičastih bobica koje jedu) čudnovato prozirnog repa, koje su skakutale uokolo neuznemirene posjetiteljima. Prilazeći sa sjevera Serpentine galeriji, mogao se vidjeti ovogodišnji Paviljon kako se pitomo nazire kroz krošnje drveća. Umjetnik Olafur Eliasson, planetarno poznat svojim instalacijom divovskog sunca u Tate Modern pod nazivom „Weather project“ i arhitekt Kjetl Thorsen autori su ovogodišnjeg Ljetnog paviljona[2]. Unatoč ekspresivnosti forme na prvi dojam - novinari Timesa ga vide kao ... a flying saucer crash-landed from a 1950s B-movie[3] - Eliasson i Thorsen napravili su sjajan posao ovim elegantnim i rafiniranim paviljonom.
[1] Deleuze and Guattari: A Thousand Plateaus
[2] Serpentine galerija svake godine angažira internacionalne arhitekte koji još nisu imali priliku graditi u Velikoj Britaniji da izgrade privremeni Paviljon. Za prikaz prošlogodišnjeg paviljona, kojeg su dizajnirali Rem Koolhaas i Cecil Balmond, vidi Oris 44, 2007.
[3] The Times - Come for a spin at the Serpentine, 21. kolovoz 2007.