„Sve se promijenilo. Kad sam otišla, sve se već bilo promijenilo. Ovo je jedino mjesto koje je ostalo isto. Ono povezuje dva dijela mog života,“ govori mi. „Zagreb prije i Zagreb poslije.“ Dok mi objašnjava, vodi me u svoju oazu, malenu kavanu sjajnu od zrcala i blještavu od intimnosti. Puls urbanog jamči susrete.

Postoji li bolji način da se upozna neki grad nego kroz oči drugih? Zagrebački UrbanFestival, u organizaciji Lokalne baze za osvježavanje kulture (BLOK), pružio mi je priliku da doživim grad kroz oči Zagrepčana. Uzevši zaozbiljno čudnu sinonimiju koja se razvila tijekom stoljeća, točnije savez značenja između metode, rutine, stila i načina, tjedan dana sam metodološki obilazila Zagreb. Od Zagrepčana sam zatražila dopuštenje da im se pridružim na nekoj od njihovih svakodnevnih ruta. Ispostavilo se da se ta jednostavna molba pretvorila u nešto puno više nego što sam prvotno tražila. Ne samo da je nekim sudionicima bilo stalo da sa mnom podijele i više od jedne šetnje, mnogi su od njih našli poveznice između lokacija, vlastite povijesti i povijesti grada kojih prije nisu bili svjesni ili o njima već dugo nisu govorili. Tijekom šetnje bi mi pričali o svom putu, svaki bi korak bio pretvoren u riječi, proizvodeći i pozivajući se na metodu pripovijedanja o gradu. Uredno redanje koraka, striktno potrebno za metodološko postizanje bilo čega, upotrijebljeno je kao cilj koji se propituje i sam po sebi transformira. Njegovim preokretanjem, prevrtanjem unatrag i zakretanjem u stranu, krutost konvencionalne metode postaje podložnija praćenju individualnih koraka. Koraci Zagrepčana odavali su znanje i maštovitost, kao ključ za pronalaženje riječi za putove.