razgovarali u Zagrebu, 12. ožujka 2005.
Mario Botta rođen je u Mendrisiju u kantonu Ticino u Švicarskoj za koji će, usprkos činjenici što gradi po čitavom svijetu, tijekom čitave svoje porfesionalne karijere ostati čvtsto vezan. Nakon što je diplomirao kod Carla Scarpe i Giuseppe Mazzariola u Veneciji osniva ured u Luganu i ostavaruje bogati opus, od obiteljskih kuća s kojima priskrbljuje i prvu međunarodnu pozornost do recentnog posebnog interesa za sakralne zgrade. Tijekom gotovo četiri desteljeća Botta nije bitno mijenjao svoj arhitektonski izraz, inzistirajući na elementarnim, često simetričnim kompozicijma, arhetipskim formama, racionalističkom pristupu tipologiji i korištenju završnih materijala poput kamena i opeke. Njegove zgrade karakterizira određena vanvremenska ikoničnost, snažna prezentnost i tradicinalni odnos prema tlu. Uz graditeljsku i dizajnersku djelatnost, Mario Botta je aktivan i kao pedagog pa 1996. priređuje nastavni program za novoosnovanu Arhitektonsku akademiju u Mendrisiju gdje i danas predaje.
ORIS: Počeli ste se vrlo rano baviti arhitekturom kao suradnik u arhitektonskom uredu. Nakon toga odlazite na studije i susrećete se s velikanima moderne arhitekture. Učitelj vam je Carlo Scarpa, sudjelujete u radu Le Corbusierovog ureda na projektu bolnice u Veneciji , a tu je i kratko iskustvo rada s Louisom Kahnom. Možete li prokomentirati te formativne godine, kakav je bio Vaš odnos prema tim velikim majstorima i koliko je to obilježilo vaš kasniji rad?
Mario Botta: Dakle, počeo sam studirati arhitekturu nakon što sam se njome već praktično bavio u arhitektonskom uredu. Radio sam kao pripravnik – crtač, te sam potom otišao u Veneciju s određenim profesionalnim iskustvom iza sebe. Tu sam imao priliku upoznati tri velike ličnosti – Le Corbusiera, Carla Scarpu i Louis Kahna. Le Corbusiera sam susreo 1965. kad je boravio u Veneciji radi izrade projekta za novu gradsku bolnicu. Ušao sam u njegov atelje kao šegrt, pripravnik i radio s njegovim suradnicima i asistentima koji su se preselili u Serenissimu radi otvaranja ateljea. To je bila prilika za kontakt s tom iznimno važnom ličnošću koja je obilježila povijest arhitekture.
Premda nisam radio neposredno uz njega, imao sam priliku sudjelovati u razvoju projekta za novu venecijansku bolnicu u kojem možemo pronaći sintezu sveukupne moderne arhitekture. U tom projektu se pojavljuju nove intuicije u odnosu prema gradu, usvajanje zakonitosti grada kroz tumačenje koje konkretizira usporedbu-sukob novog i starog.
Potom sam 1969. upoznao Louisa Kahna, koji se tada nalazio u Veneciji zbog projekta za kongresnu dvoranu.
Susret s Louis Kahnom se razlikovao od onog s Le Corbusierom...