Nema sumnje da suvremena arhitektura prolazi kroz krizu. Dovoljno je baciti pogled na nekoliko časopisa da zaključite kako svi rade isti projekt. Najčešće se predmet arhitekture svodi na novu kožu ili novu geometriju, kao proizvod ponašanja potrošača koje guta sve. Želja za potrošnim predmetima, ruku pod ruku s fetišizmom, navela je arhitekte da rade na posve nestvarnom scenariju, u očajničkom pokušaju da se uspnu po hiperpotrošačkoj ljestvici. Najočitiji primjer onoga o čemu govorim može se vidjeti u Kini, gdje beskrajna raznolikost vulgarnih i kićenih tornjeva napreduje poput vojske koju ništa ne može zaustaviti. Izgubili smo putokaze, a zamjenjuju ih nove formule koje se besramno ponavljaju, u naj­različitijim krajolicima, u najrazličitijim klimama, ali na isti način.